Moji Blogovi
subota, 12. rujna 2015.
Na Drini Ćuprija
Andrić - Na Drini ćuprija
I
Većim delom svoga toka reka Drina protiče kroz tesne gudure između
strmih planina ili kroz duboke kanjone okomito odsečenih obala. Samo
na nekoliko mesta rečnog toka njene se obale proširuju u otvorene
doline i stvaraju, bilo na jednoj bilo na obe strane reke, župne,
delimično ravne, delimično talasaste predele, podesne za obrađivanje i
naselja. Takvo jedno proširenje nastaje i ovde, kod Višegrada, na
mestu gde Drina izbija u naglom zavoju iz dubokog i uskog tesnaca
koji stvaraju Butkove Stijene i Uzavničke planine. Zaokret koji tu pravi
Drina neobično je oštar a planine sa obe strane tako su strme i toliko
ublizu da izgledaju kao zatvoren masiv iz koga reka izvire pravo, kao iz
mrkog zida. Ali tu se planine odjednom razmiču u nepravilan
amfiteatar čiji promer na najširem mestu nije veći od petnaestak
kilometara vazdušne linije.
Na tom mestu gde Drina izbija celom težinom svoje vodene mase,
zelene i zapenjene, iz prividno zatvorenog sklopa crnih i strmih
planina, stoji veliki, skladno srezani most od kamena, sa jedanaest
lukova širokog raspona. Od tog mosta, kao od osnovice, širi se
lepezasto cela valovita dolina, sa višegradskom kasabom i njenom
okolinom, sa zaseocima poleglim u prevoje brežuljaka, prekrivena
njivama, ispašama i šljivicima, izukrštana međama i plotovima i
poškropljena šumarcima i retkim skupovima crnogorice. Tako,
posmatrano sa dna vidika, izgleda kao da iz širokih lukova belog mosta
teče i razliva se ne samo zelena Drina, nego i ceo taj župni i pitomi
prostor, sa svim što je na njemu i južnim nebom nad njim.
Na desnoj obali reke, počinjući od samog mosta, nalazi se glavnina
kasabe, sa čaršijom, delom u ravnici a delom na obroncima bregova.
Na drugoj strani mosta, duž leve obale, proteže se Maluhino Polje,
raštrkano predgrađe oko druma koji vodi put Sarajeva. Tako most,
sastavljajući dva kraja sarajevskog druma, veže kasabu sa njenim
predgrađem.
Upravo, kad se kaže »veže«, to je isto toliko tačno kao kad se kaže:
sunce izlazi izjutra da bismo mi ljudi mogli da vidimo oko sebe i da
svršavamo potrebne poslove, a zalazi predveče da bismo mogli da
spavamo i da se odmorimo od dnevnog napora. Jer taj veliki, kameni
most, skupocena građevina jedinstvene lepote, kakvog nemaju ni
mnogo bogatije i prometnije varoši (»Još svega dva ovakva imaju u
Carevini«, govorilo se u staro vreme), jedini je stalan i siguran prelaz
na celom srednjem i gornjem toku Drine i neophodna kopča na drumu
koji veže Bosnu sa Srbijom i preko Srbije, dalje, i sa ostalim delovima
Turske Carevine, sve do Stambola. A kasaba i njeno predgrađe samo
su naselja koja se uvek neminovno razvijaju na glavnim saobraćajnim
tačkama i s obe strane velikih i važnih mostova.
Tako su se i ovde, s vremenom, rojile kuće i množila naselja na oba
kraja mosta. Kasaba je živela od mosta i rasla iz njega kao iz svoga
neuništivog korena.
(Da bi se jasno videla i potpuno razumela slika kasabe i priroda njenog
odnosa prema mostu, treba znati da u varoši postoji još jedna ćuprija,
kao što postoji još jedna reka. To je Rzav i na njemu drveni most. Na
samom kraju varoši Rzav utiče u Drinu, tako da se središte varoši i
ujedno njena glavnina nalaze na peščanom jezičku zemlje između dve
reke, velike i male, koje se tu sastaju, a razasuta periferija prostire se
sa druge strane mostova, na levoj obali Drine i na desnoj obali Rzava.
Varoš na vodi. Ali iako postoje i još jedna reka i još jedan most, reči
»na ćupriji« ne označavaju nikad rzavsku ćupriju, prostu drvenu
građevinu bez lepote, bez istorije, bez drugog smisla osim što služi
meštanima i njihovoj stoci za prelaz, nego uvek i jedino kameniti most
na Drini.)
Most je oko dve stotine i pedeset koraka dugačak a širok oko deset
koraka, osim na sredini, gde je proširen sa dve potpuno jednake
terase, sa svake strane kolovoza mosta po jedna, i dostiže dvostruku
širinu. To je onaj deo mosta koji se zove kapija. Tu su, naime, na
srednjem stubu koji se pri vrhu proširuje, ozidani sa obe strane
ispusti, tako da na tom stubu počivaju, levo i desno od kolovoza, po
jedna terasa, smelo i skladno isturena iz prave linije mosta u prostor
nad šumnom, zelenom vodom u dubini. One su oko pet koraka duge i
isto toliko široke, ograđene kamenom ogradom, kao i ceo most po
dužini, ali inače otvorene i nenatkrivene. Desna terasa, idući iz varoši,
zove se sofa. Ona je uzdignuta za dva basamaka, optočena sedištima
kojima ograda služi kao naslon, a i basamaci i sedišta i ograda, sve od
istog svetlog kamena, kao saliveno. Leva terasa, prekoputa od sofe,
ista je, samo prazna, bez sedišta. Na sredini njene ograde zid se izdiže
iznad visine čoveka; u njemu je, pri vrhu, uzidana ploča od belog
mermera i na njoj urezan bogat turski natpis — tarih — sa
hronogramom koji u trinaest stihova kazuje ime onoga koji je podigao
most i godinu kad je podignut. Pri dnu zida teče česma: tanak mlaz
vode iz usta kamenog zmaja. Na toj terasi smešten je kafedžija sa
svojim džezvama, fildžanima, uvek raspaljenom mangalom, i dečakom
koji prenosi kafe preko puta, gostima na sofi. To je kapija.
Na mostu i njegovoj kapiji, oko njega ili u vezi sa njim, teče i razvija
se, kao što ćemo videti, život čoveka iz kasabe. U svima pričanjima o
ličnim, porodičnim i zajedmčkim doživljajima, mogu se uvek čuti reči
»na ćupriji«. I zaista, na drinskoj ćupriji su prve dečije šetnje i prve
igre dečaka. Hrišćanska deca rođena na levoj obali Drine, pređu
odmah prvih dana svog života most, jer ih već prve nedelje nose u
crkvu na krštenje. Ali i sva druga deca, i ona koja su rođena na desnoj
obali i muslimanska, koja nisu uopšte krštavana, provodila su, kao i
njihovi očevi i dedovi nekad, glavni deo detinjstva u blizini mosta.
Pecali su ribu oko njega ili lovili golubove pod njegovim oknima. Od
najranijih godina njihove oči su se privikavale na skladne linije te
velike građevine od svetlog, poroznog, pravilno i nepogrešno sečenog
kamena. Znali su sve majstorski izrezane obline i udubine, kao i sve
priče i legende, koje se vezuju za postanak i gradnju mosta, i u kojima
se čudno i nerazmrsivo mešaju i prepliću mašta i stvarnost, java i san.
I to su ih znali oduvek, nesvesno, kao da su ih sa sobom na svet
doneli, onako kao što se molitve znaju, ne sećajući se ni od koga su ih
naučili ni kad su ih prvi put čuli.
Oni su znali da je most podigao veliki vezir Mehmedpaša, čije je rodno
selo Sokolovići tu, iza jedne od ovih planina koje okružuju most i
kasabu. Samo vezir je mogao dati sve što treba da se ovo trajno čudo
od kamena sagradi. (Vezir — to je nešto sjajno, krupno, strašno i
nejasno u svesti dečaka.) Zidao ga je Rade Neimar, koji je morao
živeti stotinama godina da bi sagradio sve što je lepo i trajno po
srpskim zemljama, legendarni i stvarno bezimeni majstor kakvog
svaka masa zamišlja i želi, jer ne voli da mnogo pamti ni mnogima da
duguje, čak ni u sećanju. Znali su da je gradnju ometala vila
brodarica, kao što je oduvek i svuda poneko ometao svaku gradnju, i
noću rušila ono što je danju sagrađeno. Dok nije »nešto« progovorilo
iz vode i savetovalo Radu Neimaru da nađe dvoje nejake djece,
bliznadi, brata i sestru, Stoju i Ostoju po imenu, i da ih uzida u srednje
stubove mosta. Odmah je počelo traženje takve dece po celoj Bosni.
Obećana je nagrada onome ko ih nađe i dovede.
Najposle su sejmeni pronašli u jednom udaljenom selu dvoje bliznadi,
pri sisi, i oteli ih silom vezirove vlasti; ali kad su ih poveli, majka nije
htela da se odvoji od njih, nego je kukajući i plačući, neosetljiva za
psovke i udarce, posrtala za njima sve do Višegrada. Tu je uspela da
se progura pred Neimara.
Decu su uzidali, jer druge nije moglo biti, ali Neimar se, kako kažu,
sažalio i ostavio na stubovima otvore kroz koje je nesrećna majka
mogla da doji svoju žrtvovanu decu. To su ovi fino srezani slepi
prozori, uski kao puškarnice, u kojima se sada gnezde divlji golubovi.
Kao spomen na to već stotinama godina teče iz zida majčino mleko. To
su oni beli, tanki mlazevi, što u određeno doba godine cure iz
besprekornih sastavaka, i vidi im se neizbrisiv trag na kamenu.
(Predstava o ženinom mleku izaziva u dečijoj svesti nešto što im je i
suviše blisko i otužno a isto tako nejasno i tajanstveno kao i veziri i
neimari, i što ih zbunjuje i odbija.) Te mlečne tragove po stubovima
stružu ljudi i prodaju kao lekovit prah ženama koje posle porođaja
nemaju mleka.
U centralnom stubu mosta, ispod »kapije«, ima jedan veći otvor, uska
i dugačka vrata bez vratnica, kao džinovska puškarnica. U tom stubu,
kaže se, ima velika soba, mračna dvorana u kojoj živi crni Arapin. To
znaju sva deca. On u njihovim snovima i nadlagivanjima igra veliku
ulogu. Kome se on javi taj mora da umre. Nijedno dete ga još nije
videlo, jer deca ne umiru. Ali ga je ugledao jedne noći Hamid, onaj
sipljivi i večito pijani ili mamurni hamal krvavih očiju, i umro je još te
noći, tu pored zida. Doduše, bio je pijan do nesvesti i zanoćio je tu na
mostu, pod vedrim nebom, pri temperaturi od —15°C. U taj mračni
otvor gledaju dečaci često sa obale, kao u ponor koji straši i privlači.
Dogovore se da svi gledaju netremice, a koji prvi ma šta ugleda da
vikne. Zure u tu široku, mračnu pukotinu, strepeći od radoznalosti i od
straha, dok se nekom malokrvnom dečaku ne učini da se otvor kao
crna zavesa počinje da niše i pomera, ili dok neki od onih podrugljivih i
bezobzirnih drugova (uvek ima po jedan takav) ne vikne »Arapin!« i
ne počne tobože da beži. To pokvari igru i izaziva razočaranje i
negodovanje kod onih koji vole igru mašte, mrze ironiju, i veruju da bi
se pažljivim gledanjem moglo zaista nešto videti i doživeti. A noću, na
spavanju, mnogi od njih rve se i nosi sa tim Arapinom iz ćuprije, kao
sa sudbinom, sve dok ga majka ne probudi i tako ne oslobodi mučnog
sna. I dok ga zapoji hladnom vodom (»da rastjera stravu«) i nagna da
izgovori božje ime, dečak već ponovo spava, premoren od dnevne
igre, tvrdim dečijim snom u kome strahovi još ne mogu da uhvate
maha i ne traju dugo.
Uzvodno od mosta, na strmoj obali od sivog krečnjaka, sa jedne i
druge strane, vide se okrugle udubine, sve dve po dve, u pravilnim
razmacima, kao da su u kamen urezani tragovi kopita nekog konja
natprirodne veličine; one idu odozgo sa Starog grada, spuštaju se niz
liticu do reke i pojavljuju se opet na drugoj obali, gde se gube pod
mrkom zemljom i rastinjem.
Deca koja duž te kamenite obale, za letnjih dana, po vas dan love
sitnu ribu, znaju da su to tragovi davnih vremena i starih ratnika. Tada
su na zemlji živeli veliki junaci, kamen je još bio nezreo i mek kao
zemlja, a konji su bili, kao i junaci, džinovskog rasta. Samo, za srpsku
decu to su tragovi Šarčevih kopita, ostali još od onda kad je Kraljević
Marko tamnovao gore u Starom gradu pa pobegao iz njega, spustio se
niz brdo i preskočio Drinu, na kojoj tada nije bilo ćuprije. A turska deca
znaju da to nije bio Kraljević Marko nit' je mogao biti (jer otkud vlahu i
kopilanu takva sila i takav konj!), nego Đerzelez Alija, na svojoj
krilatoj bedeviji, koji je kao što je poznato prezirao skele i skeledžije i
preskakao reke kao potočiće. Oni se o tome i ne prepiru, toliko su i
jedni i drugi ubeđeni u tačnost svoga verovanja. I nema primera da je
ikad iko uspeo da koga razuveri ili da je ko promenio svoje mišljenje.
U tim udubinama, koje su okrugle a široke i duboke kao oveći čanci,
zadrži se još dugo posle kiše voda, kao u kamenim sudovima. Te
jame, ispunjene mlakom kišnicom, dečaci zovu bunarima i u njima
drže, i jedni i drugi, bez razlike verovanja, sitnu ribu, krkušice i plote,
koje uhvate na udicu.
A na levoj obali, u strani, odmah iznad druma ima jedna oveća humka,
zemljana, ali od neke tvrde zemlje, siva i skamenjena. Na njoj ništa ne
raste i ne cvate do neka sitna trava, tvrda i bodljikava kao čelična žica.
Ta je humka meta i granica svih dečijih igara oko mosta. To se mesto
nekad zvalo Radisavljev grob. I priča se da je to bio neki srpski prvak,
silan čovek. I kad je vezir Mehmedpaša naumio da zida most na Drini i
poslao ljude, sve se pokorilo i odazvalo na kuluk, samo je ustao taj
Radisav, podbunio narod i poručio veziru da se okane toga posla, jer
neće, šale, podići ćuprije na Drini. I muke je imao vezir dok je
savladao Radisava, jer je bio junak mimo ljude a nije ga bila ni puška
ni sablja, nit' je bilo konopca ni lanca kojim se on mogao vezati; sve je
kidao kao konce. Takav je tilsum imao pri sebi. I ko zna šta bi bilo i da
li bi vezir ikad podigao ćupriju da se nije našao neki od njegovih ljudi,
mudar i vešt, i podmitio i ispitao momka Radisavljevog. Tako su
Radisava iznenadili i udavili na spavanju, vezavši ga svilenim
konopcima, jer jedino protiv svile njegova amajlija nije pomagala.
Naše žene veruju da ima po jedna noć u godini kad se može videti
kako na tu humku pada jaka bela svetlost pravo sa neba. I to nekako
u jesen, u vreme između Velike i Male Gospojine. Ali dečaci koji su, i
verujući i ne verujući, ostajali da bdiju pored prozora sa izgledom na
Radisavljev grob, nisu nikad uspevali da vide nebesku vatru, jer bi ih
još pre ponoći savladao san. Zato su opet putnici, kojima nije do toga,
videli neki beo sjaj na humci iznad mosta, vraćajući se noću u kasabu.
A Turci u kasabi, naprotiv, pričaju od starina da je na tom mestu
poginuo kao šehit neki derviš, po imenu šeh-Turhanija, koji je bio
veliki junak i od neke kaurske vojske branio ovde prelaz preko Drine. A
što na tom mestu nema ni nišana ni turbeta, to je po želji samog
derviša, jer je hteo da tako bude sahranjen bez znaka i biljega, kako
se ne bi znalo da je tu. Jer, ako ikad opet navali neka kaurska vojska
ovuda, on će ustati ispod ovog brežuljka i zaustaviti je, kao što je i
nekad učinio, tako da od višegradske ćuprije neće moći dalje napred.
Ali zato njegovu humku samo nebo ponekad ozari svojom svetlošću.
Tako se život kasabalijske dece odigrava ispod mosta i oko njega, u
beskorisnoj igri ili dečijim maštanjima. A sa prvim godinama zrelosti
on se prenosi na most, upravo na kapiju, gde mladićska mašta nalazi
drugu hranu i nove predele, ali gde počinju već i životne brige i borbe i
poslovi.
Na kapiji i oko kapije su prva ljubavna maštanja, prva viđenja u
prolazu, dobacivanja i sašaptavanja. Tu su i prvi poslovi i pazari, svađe
i dogovori, tu sastanci i sačekivanja. Tu se, na ćuprijskoj ogradi od
kamena, izlažu na prodaju prve trešnje i bostan, sabahzorski salepi i
vrući simiti. Ali tu se sakupljaju i prosjaci i sakati i gubavi, isto kao i
mlađi i zdravi koji žele da se pokažu ili da vide druge, kao i svi koji
imaju da iznesu ma šta naročito od plodova, odela ili oružja. Tu često
posedaju zreli, ugledni ljudi da se porazgovaraju o javnim stvarima i
zajedničkim brigama, ali još češće mladići koji znaju samo za pesmu i
šalu. Tu se prilikom velikih događaja i istorijskih promena ističu
proglasi i pozivi (na onom izdignutom zidu, ispod mermerne ploče sa
turskim natpisom, a iznad česme), ali tu su se, sve do 1878. godine,
vešale ili nabijale na kolac glave svih onih koji su ma s koga razloga
bivali pogubljeni, a pogubljenja su u ovoj kasabi na granici, naročito u
nemirnim godinama, bila česta, a za nekih vremena, kao što ćemo
videti, i svakodnevna.
Ne mogu preći preko mosta ni svatovi ni pogreb a da se ne zaustave
na kapiji. Tu se svatovi obično spremaju i svrstavaju pre ulaska u
čaršiju. Ako su mirna i bezbrižna vremena, obredaju se rakijom i
zapevaju, povedu kolo, i često se zadrže mnogo duže nego što su
mislili. A kod ukopa, oni koji nose pokojnika spuste ga malko da se
odmore, redovno tu na kapiji, gde mu je i inače protekao dobar deo
života.
Kapija je najvažnija tačka na mostu, isto kao što je most najvažniji
deo varoši, ili kako je jedan turski putnik, koga su Višegrađani lepo
ugostili, napisao u svom putopisu, »njihova kapija je srce mosta koji je
srce ove kasabe koja svakom mora da ostane u srcu«. Ona pokazuje
koliko su stari neimari, za koje se u pričama priča da su se nosili sa
vilama i svakojakim čudima i da su morali da zaziđuju živu decu, imali
smisla ne samo za stalnost i lepotu građevine nego i za korist i
udobnost koju će od te građevine imati i najdalji naraštaji. I kad čovek
upozna ovdašnji život i dobro razmisli, mora da kaže sam sebi da je
zaista mali broj ljudi u ovoj Bosni koji imaju ovakvu zgodu i ovakvo
uživanje kao što ga svaki i poslednji kasabalija može da ima na kapiji.
Naravno da zimsko doba ne dolazi u obzir, jer tada prelazi preko
mosta samo onaj koji mora, pa i taj pruži korak i pogne glavu pod
hladnim vetrom koji stalno duva nad rekom. Tada, razume se, nema
zadržavanja na otvorenim terasama na kapiji. Ali u svako drugo doba
godine kapija je prava blagodet za malo i veliko. Tada svaki ovdašnji
građanin može, u svako doba dana i noći, da iziđe na kapiju i sedne na
sofu, ili da se zadržava tu oko nje u poslu ili razgovoru. Isturena i
uzvišena petnaestak metara iznad zelene hučne reke, ta sofa od
kamena lebdi u prostoru, nad vodom, između tamnozelenih brda sa tri
strane, sa nebom i oblacima ili zvezdama nad sobom, a sa otvorenim
vidikom niz reku kao uskim amfiteatrom koji u dubini zatvaraju modre
planine.
Koliko ima vezira ili bogataša na svetu koji mogu svoju radost ili brigu,
ili svoj ćeif i dokolicu da iznesu na ovakvo mesto? Malo, vrlo malo. A
koliko je naših, u toku stoleća i nizu naraštaja, presedelo ovde zoru ili
akšam ili noćne časove kad se neprimetno pomera ceo zvezdani svod
nad glavom! Mnogi i mnogi od nas sedeo je tu, podnimljen i naslonjen
na tesan, gladak kamen, i pri večitoj igri svetlosti na planinama i
oblaka na nebu, razmrsivao večno iste a uvek na drugi način zamršene
konce naših kasabalijskih sudbina. Neko je davno tvrdio (istina, to je
bio stranac i govorio je u šali) da je ova kapija imala uticaja na
sudbinu kasabe i na sam karakter njenih građana. U tim beskrajnim
sedenjima, tvrdio je stranac, treba tražiti ključ za sklonost mnogih
kasabalija ka razmišljanju i sanjarenju i jedan od glavnih razloga one
melanholične bezbrige po kojoj su poznati stanovnici kasabe.
Svakako, ne može se poricati da su Višegrađani od davnina važili, u
poređenju sa stanovnicima drugih mesta, kao ljudi lakomisleni, skloni
uživanjima, i brzi na trošak. Njihova varoš je na povoljnom položaju,
okolna sela su rodna i bogata, i para, istina, prolazi obilno kroz
Višegrad, ali se ne zaustavlja dugo u njemu. A ako se nađe neki gazda
štediša i kućanik, bez ikakve strasti, to je redovno neki došljak; ali
višegradska voda i vazduh su takvi da se već njegova deca rađaju
otvorene ruke i raširenih prsta, i podležući opštoj zarazi rasipnosti i
bezbrige žive sa devizom: »Drugi dan, druga i nafaka«.
Priča se da je Starina Novak, kad je iznemogao i morao da se povuče i
napusti hajdukovanje po Romaniji, ovako učio Dijete Grujicu, kad je
trebalo da ga zameni:
— Kad sjediš u busiji, ti dobro gledaj putnika koji naiđe. Ako vidiš da
jordamli jaše a na njemu crven džemadan, srebrne toke i bijele
tozluke, to je Fočak. Udri odmah, jer taj ima i na sebi i u bisagama.
Ako vidiš siromaški odjevena putnika: oborio glavu a poklopio se po
konju kao da je u prošnju pošao, udri slobodno, to je Rogatičanin.
Takvi su svi: tvrdice i tutumraci, a puni para kao šipak. Ali ako vidiš
neku divaniju: prekrstio noge na sedlu, kuca u šarkiju i pjeva iza
glasa, ne udaraj i ne kaljaj ruke uzalud, nego pusti trice nek prođe; to
je Višegrađanin, a taj ništa nema, jer se u njih para ne drži.
Sve bi to potvrđivalo gornje mišljenje onoga stranca. Pa ipak je teško
pouzdano kazati u kojoj je meri to mišljenje tačno. Kao u tolikim
drugim stvarima i ovde nije lako odrediti šta je uzrok a šta posledica.
Da li je kapija napravila od kasabalija ono što su ili je, naprotiv, ona
zamišljena u njihovom duhu i shvatanju i sagrađena prema njima i
njihovim potrebama i navikama? Izlišno i uzaludno pitanje. Nema
slučajnih građevina, izdvojenih iz ljudskog društva u kome su nikle, i
njegovih potreba, želja i shvatanja, kao što nema proizvoljnih linija i
bezrazložnih oblika u neimarstvu. A postanak i život svake velike, lepe
i korisne građevine, kao i njen odnos prema naselju u kome je
podignuta, često nose u sebi složene i tajanstvene drame i istorije.
Svakako, jedno je izvesno: između života ljudi u kasabi i ovoga mosta
postoji prisna, vekovna veza. Njihove su sudbine tako isprepletene da
se odvojeno ne daju zamisliti i ne mogu kazati. Stoga je priča o
postanju i sudbini mosta u isto vreme i priča o životu kasabe i njenih
ljudi, iz naraštaja u naraštaj, isto kao što se kroz sva pričanja o kasabi
provlači i linija kamenog mosta na jedanaest lukova, sa kapijom, kao
krunom, u sredini.
Sad nam se valja vratiti u vremena kad na ovom mestu nije bilo ni
pomisli o mostu, pogotovu ne ovakvom kao što je ovaj.
Možda je i u tim drevnim vremenima poneki putnik prolazeći ovuda,
umoran i okisao, poželeo da se nekim čudom premosti široka i hučna
reka i da mu tako omogući da lakše i brže dođe do svoga cilja. Jer
sumnje nema da su ljudi oduvek, otkako postoje i putuju ovuda i
savlađuju prepreke na putu, pomišljali kako da se na ovom mestu
stvori prelaz, isto kao što svi putnici oduvek maštaju o dobrom drumu,
sigurnom društvu i toplom konačištu. Samo, nije svačija želja plodna
ni svaka pomisao praćena voljom i snagom koja želje ostvaruje.
Prva slika mosta, kojoj je bilo suđeno da se ostvari, blesnula je,
naravno, još posve neodređena i maglovita, u mašti desetogodišnjeg
dečaka iz obližnjeg sela Sokolovića, jednog jutra 1516. godine, kad su
ga tuda proveli na putu iz njegovog sela za daleki svetli i strašni
Stambol.
Tada je ova ista Drina, zelena i plahovita gorska reka »što se često
muti«, derala ovuda, između golih i pustih kamenitih i peščanih obala.
Kasaba je postojala i tada, ali u drugom obliku i drugim srazmerama.
Na desnoj obali reke, navrh strmog brega, gde su sada ruševine, bio je
dobro sačuvan Stari grad, razgranat o utvrđenje još iz doba cvata
bosanskoga kraljevstva, sa kulama, kazamatima i bedemima, delo
jednog od moćnih velmoža Pavlovića. Na obroncima ispod toga grada i
pod njegovom zaštitom postojala su hrišćanska naselja Mejdan i
Bikavac i odskora isturčeni zaselak Dušče. Dole u ravnici, između Drine
i Rzava, gde se docnije razvila prava kasaba, bile su samo varoške
njive, prosečene drumom, pored koga je bio drveni starinski han i
nekoliko vodenica i koliba.
Tamo gde Drina preseca drum bila je čuvena »skela na Višegradu«. To
je bila crna, starinska skela i na njoj mrzovoljan, spor skeledžija, po
imenu Jamak, koga je budnog bilo teže dozvati nego drugog iz
najdubljeg sna. Bio je čovek divovskog rasta i neobične snage, ali je
propao u mnogim ratovima u kojima se proslavio. Imao je samo jedno
oko, jedno uho i jednu nogu (druga mu je bila drvena). Takav, bez
pozdrava i bez osmejka, on je prevozio robu i putnike, ćudljivo i
samovoljno, sporo i neuredno, ali pošteno i sigurno, da su se njegova
poverljivost i njegovo poštenje u priči pričali, isto kao i njegova sporost
i samovolja. Sa putnicima koje je prevozio nije hteo da ima ni
razgovora ni dodira. Bakrene marijaše koje su plaćali za prevoz, ljudi
su bacali na dno crne skele, gde su ležali po vas dan u pesku i vodi, a
tek uveče bi ih skeledžija pokupio drvenim čankom kojim crpe vodu iz
čamca i odneo u svoju kolibu na obali.
Skela je radila samo kad su tok i visina reke bili obični ili nešto malo
povišeni, ali čim se reka zamuti i poraste preko izvesne granice, Jamak
povuče svoju glomaznu skelu, veže je čvrsto u jednoj zatoci, i tako
Drina postaje neprelazna kao najveće more. Jamak tada ogluhne i na
ono zdravo uho ili prosto ode za Grad da obiđe svoju njivu. Tada preko
celog dana mogu da se vide na drugoj obali putnici, koji dolaze od
Bosne i koji kao očajnici stoje na kamenitoj obali, odakle, ozebli i
pokisli, uzalud izgledaju skelu i skeledžiju i s vremena na vreme
puštaju iznad mutne, besne reke otegnuta dozivanja.
— Ooooo, Jamačeeee!
Niko ne odgovara, i niko se ne pojavljuje dok god voda ne opadne; a
taj trenutak određuje Jamak sam, mrko, neumoljivo, bez pogovora i
objašnjenja.
Varoš, upravo tada još sabijeno, malo naselje, držala se na desnoj
obali Drine, gore na obroncima strmog brega, ispod samih ruševina
nekadašnje tvrđave, jer tada kasaba nije ni postojala u obimu i obliku
koji je dobila tek docnije, kad je sagrađen most i kad su se saobraćaj i
trgovina razvili.
Toga novembarskog dana stigla je na levu obalu reke dugačka povorka
natovarenih konja i zaustavila se da tu konači. Janjičarski aga, sa
oružanom pratnjom, vraćao se za Carigrad, pošto je po selima istočne
Bosne pokupio određen broj hrišćanske dece za adžami-oglan.
Već je šesta godina prošla od poslednjeg kupljenja ovog danka u krvi,
zato je ovog puta izbor bio lak i bogat; bez teškoća je nađen potreban
broj zdrave, bistre i naočite muške dece između desete i petnaeste
godine, iako su mnogi roditelji sakrivali decu u šumu, učili ih da se
pretvaraju da su maloumni ili da hramlju, odevali ih u dronjke i puštali
u nečistoći, samo da izmaknu aginom izboru. Neki su i stvarno sakatili
rođenu decu, sekući im po jedan prst na ruci.
Izabrani dečaci otpremani su na malim bosanskim konjima, u dugoj
povorci dalje. Na konju su bila dva pletena sepeta, kao za voće, sa
svake strane po jedan, i u svaki sepet stavljan je po jedan dečak i sa
njim mali zavežljaj i kolut pite, poslednje što nosi iz očinske kuće. Iz
tih sepeta, koji su se jednomerno klatili i škripali, virila su sveža i
preplašena lica ugrabljenih dečaka. Neki su mirno gledali, preko
konjskih sapi, što je moguće dalje u rodni kraj, neki su jeli i plakali u
isto vreme, a neki su spavali, sa glavom prislonjenom uz samar.
Na izvesnom odstojanju od poslednjih konja u ovom neobičnom
karavanu, išli su, raštrkani i zadihani, mnogi roditelji ili rođaci ove
dece, koja se odvode zauvek da u tuđem svetu budu obrezana,
poturčena i da, zaboravivši svoju veru, svoj kraj i svoje poreklo, pro
vedu život u janjičarskim odama ili u nekoj drugoj, višoj službi
Carstva. To su bile većinom žene, ponajviše majke, babe i sestre
otetih dečaka. Kad bi se suviše približile, agine saharije bi ih rasterivali
udarcima svojih bičeva, nagoneći na njih konje uz glasno alakanje.
One bi se tada razbežale i posakrivale u šumu pored puta, ali bi se
malo posle opet sakupljale iza povorke i naprezale da suznim očima
još jednom ugledaju iznad sepetke glavu deteta koje im odvode.
Naročito su uporne i nezadržljive bile majke. One su jurile, gazeći
žustro i ne gledajući gde staju, razdrijenih grudi, raščupane,
zaboravljajući sve oko sebe, zapevale su i naricale kao za pokojnikom,
druge su raspamećene jaukale, urlale kao da im se u porođajnim
bolovima cepa materica, obnevidele od plača naletale pravo na
suharijske bičeve i na svaki udarac biča odgovarale bezumnim
pitanjem: »Kud ga vodite? Kud mi ga vodite?« Neke su pokušavale da
razgovetno dozovu svoga dečaka da mu daju još nešto od sebe koliko
može da stane u dve reči, neku poslednju preporuku ili opomenu na
put.
— Rade, sine, nemoj majke zaboravit'...
— Ilija! Ilija! Ilija! — vikala je druga žena, tražeći očajno pogledom
poznatu, dragu glavu, i ponavljala je to neprestano kao da bi htela da
detetu useče u pamet to ime koje će mu već kroz koji dan zauvek biti
oduzeto.
Ali put je dug, zemlja tvrda, telo slabo, a Osmanlije moćne i
nemilosrdne. Malo-pomalo te žene su zaostajale i, zamorene
pešačenjem, gonjene udarcima, jedna pre druga posle, napuštale
bezizgledan napor. Ovde, na višegradskoj skeli, morale su da zastanu i
najupornije, jer ih na skelu nisu primali a preko vode se nije moglo. Tu
su mogle mirno da sede na obali i plaču, jer ih niko više nije gonio. Tu
su čekale kao okamenjene i neosetljive za glad, žeđ i studen, sve dok
ne bi na drugoj obali reke još jednom ugledale otegnutu povorku konja
i konjanika kako zamiče ka Dobrunu, i u njoj još jednom naslutile
rođeno dete koje im gine iz očiju.
Toga novembarskog dana, u jednom od onih mnogobrojnih sepeta
ćutao je i suvih očiju gledao oko sebe jedan crnomanjast dečak od
desetak godina, iz visokog sela Sokolovića. Ozeblom i pocrvenelom
rukom on je držao malu krivu britvu i njome rasejano deljao pervaz
svoga sepeta, ali je u isto vreme posmatrao sve oko sebe. Zapamtio je
kamenitu obalu, obraslu retkim, golim i ubogo sivim rakitama,
nakaznog skeledžiju i trošnu vodenicu, punu paučine i promaje, u kojoj
su morali da prenoće pre nego što su uspeli da se svi prebace preko
mutne Drine nad kojom su graktale vrane. Kao fizičku nelagodnost
negde u sebi — crnu prugu koja s vremena na vreme, za sekundu-dve
preseče grudi nadvoje i zaboli silno — dečak je poneo sećanje na to
mesto, gde se prelama drum, gde se beznađe i čamotinja bede
zgušnjavaju i talože na kamenitim obalama reke preko koje je prelaz
težak, skup, i nesiguran. To je bilo ranjavo i bolno mesto te i inače
brdovite i oskudne krajine, na kome nevolja postaje javna i očita, gde
čovek biva zaustavljen od nadmoćne stihije i, postiđen zbog svoje
nemoći, mora da uvidi i jasnije sagleda i svoju i tuđu bedu i zaostalost.
Sve je to leglo u onu fizičku nelagodnost koja je ostala u dečaku toga
novembarskog dana i koja ga nikad docnije nije potpuno napustila,
iako je on promenio život i veru, ime i zavičaj.
Šta je bilo dalje od toga dečaka u sepetu to kazuju sve istorije na
svima jezicima, i to se bolje zna u širokom svetu nego ovde kod nas. S
vremenom on je postao mlad i hrabar silahdar na sultanovom dvoru,
pa kapudan-paša, pa carski zet, vojskovođa i državnik svetskoga
glasa, Mehmedpaša Sokoli, koji je na tri kontinenta vodio većinom
pobedonosne ratove, proširio granice Turske Carevine, osigurao je
spolja, i dobrom upravom učvrstio iznutra. Za tih šezdeset i nekoliko
godina služio je tri sultana, doživeo i u dobru i u zlu što samo retki i
odabrani doživljuju, i uzdigao se na nama nepoznate visine moći i
vlasti, gde samo malo njih dolazi i ostaje. Taj novi čovek, koji je
nastao u tuđem svetu, gde ni mišlju ne možemo da ga pratimo, morao
je da zaboravi sve što je ostavio u kraju iz kojeg su ga nekad odveli.
Zaboravio je nesumnjivo i prelaz na Drini kod Višegrada; pustu obalu
na kojoj putnici dršću od studeni i neizvesnosti, sporu, crvotočnu
skelu, čudovišnog skeledžiju i gladne vrane iznad mutne vode. Ali ono
osećanje nelagodnosti koje je ostalo od svega toga zajedno nije nikad
potpuno nestalo. Naprotiv, sa godinama i sa starošću javljalo se sve
češće: uvek ista crna pruga koja mine grudima i preseče ih naročitim,
dobro poznatim bolom iz detinjstva, koji se jasno razlikuju od svih
muka i bolova što ih je docnije život donosio. Sklopljenih očiju vezir bi
tada čekao da crno sečivo prođe i bol umine. U jednom od takvih
trenutaka, on je došao na misao da bi se oslobodio te nelagodnosti kad
bi zbrisao onu skelu na dalekoj Drini, kod koje se beda i svaka
nezgoda kupe i talože bez prestanka, time što bi premostio strme
obale i zlu vodu među njima, sastavio dva kraja druma koji je tu
prekinut, i tako zauvek i sigurno vezao Bosnu sa Istokom, mesto
svoga porekla sa mestima svoga života. Tako je on bio prvi koji je u
jednom trenutku, iza sklopljenih očnih kapaka ugledao čvrstu i vitku
siluetu velikog kamenitog mosta koji treba na tom mestu da nastane.
Još iste godine otpočela je, po vezirovom naređenju i o njegovom
trošku, gradnja velikog mosta na Drini. Ona je trajala pet godina. To je
moralo biti izuzetno živo i važno doba za kasabu i ceo kraj, puno
promena, sitnih i krupnih događaja. Ali, za čudo, u kasabi, koja je
stolećima pamtila i prepričavala svakojake događaje, i takve koji su
samo u posrednoj vezi sa mostom, nije sačuvano mnogo pojedinosti o
izvođenju samih radova na mostu.
Narod pamti i prepričava ono što može da shvati i što uspe da pretvori
u legendu. Sve ostalo prolazi mimo njega bez dubljeg traga, sa
nemom ravnodušnošću bezimenih prirodnih pojava, ne dira njegovu
maštu i ne ostaje u njegovom sećanju. Ovo mučno i dugo zidanje bilo
je za njega tuđi rad o tuđem trošku. Tek kad je kao plod toga napora
iskrsnuo veliki most, ljudi su počeli da se sećaju pojedinosti i da
postanak stvarnog, vešto zidanog i trajnog mosta kite maštarskim
pričama koje su opet oni umeli vešto da grade i dugo da pamte.
U proleće one godine kad je pala vezirova odluka o gradnji, stigli su u
kasabu njegovi ljudi sa pratnjom da pripreme sve što treba za
građenje mosta. Bilo ih je mnogo sa konjima, kolima, raznim
spravama i šatorima. Sve je to izazivalo strah i zabunu u maloj
varošici i po okolnim selima, naročito među hrišćanskim svetom.
Na čelu ovog odreda stajao je Abidaga, glavni vezirov poverenik za
gradnju mosta, a uz njega je bio Tosun efendija, neimar. (O ovom
Abidagi već se unapred pričalo kao o čoveku bezobzirnom,
nemilosrdnom i strogom preko mere). Čim su se smestili po šatorima
ispod Mejdana, Abidaga je sazvao predstavnike vlasti i sve uglednije
Turke na dogovor. Tu se nije mnogo dogovaralo, jer je govorio samo
jedan, to jest Abidaga. Sakupljeni ljudi našli su se pred krupnim
čovekom, nezdravo crvenog lica i zelenih očiju, u bogatoj carigradskoj
nošnji, sa kratkom riđom bradom i brkovima čudno uzvijenim na
mađarski način. Govor koji je ovaj siloviti čovek održao sakupljenim
ljudima iznenadio ih je još više od njegovog izgleda.
— Po svoj prilici su vam pre mene stigli glasovi o meni, a već znam da
ti glasovi ne mogu biti lepi ni prijatni. Verovatno ste čuli da tražim rad
i poslušnost od svakoga, da hoću i da izbijem i da ubijem svakog ko ne
radi kako treba i ne sluša bez pogovora, da ja ne znam šta je to »ne
može«, »nema«, da se kod mene i za manju reč glava gubi, ukratko
da sam krvav i naopak čovek. Hoću da vam kažem da ti glasovi nisu
izmišljeni ni preterani. Pod mojom lipom zaista nema hlada. Takav
sam glas stekao u dugogodišnjoj službi, izvršujući predano naredbe
velikog vezira. Uzdam se u boga da ću izvršiti i ovaj posao zbog koga
sam poslan, a kad, po svršenom poslu, odem odavde, nadam se da će
preda mnom otići još i gori i crnji glasovi od ovih što su do vas došli.
Posle toga neobičnog uvoda, koji su svi saslušali ćutke i oborenih očiju,
Abidaga je objasnio ljudima da je ovde u pitanju građevina velikog
značaja kakve nemaju ni bogatije zemlje, da će radovi trajati pet,
možda i šest godina, ali da će vezirova volja biti izvršena na dlaku
verno i u minut tačno. Zatim je izložio koje su prve potrebe i kakvi će
biti pripremni radovi i šta se pri tome očekuje od domaćih Turaka i
traži od raje, hrišćana.
Pored njega je sedeo Tosun efendija, sitan, bled i žut poturčenjak,
rodom sa grčkih ostrva, neimar, koji je zidao mnoge Mehmedpašine
zadužbine u Carigradu. On je bio miran i ravnodušan kao da ne čuje ili
ne razume Abidagin govor. Gledao je u svoje ruke i samo s vremena
na vreme podizao pogled. Tada su mogle da se sagledaju njegove
velike, crne oči kadifasta sjaja, lepe, kratkovide oči čoveka koji gleda
samo svoj posao i ne vidi, ne oseća i ne razume ništa drugo od života i
sveta.
Ljudi su izišli zbunjeni i utučeni ispod tesnog i vrelog šatora. Osećali su
kako im znoj curi ispod novih svečanih anterija i kako se u svakog od
njih brzo i neodoljivo useljavaju strah i briga.
To što se sada sručilo na kasabu i ceo ovaj kraj bila je velika,
nerazumljiva napast kojoj se nije moglo dogledati kraja. Prvo je počela
seča šume i dovoz drveta. Tolika se japija slegla na obe strane Drine
da je svet dugo vremena mislio da će most graditi od drveta. Zatim su
počeli zemljani radovi, otkopavanje, pa bušenje krševite obale. Ti su
poslovi u većini svršavani kulukom. Tako sve do u kasnu jesen, kad su
radovi privremeno obustavljeni i prvi deo posla dovršen.
Sve se to vršilo pod Abidaginim nadzorom i pod njegovim zelenim
dugim štapom koji je u pesmu ušao. Jer na koga je on pokazao tim
štapom, primetivši da dangubi ili ne radi kako valja, toga su odmah
hvatali sejmeni, batinali na mestu, i posle ga krvava i onesvesla
polivali vodom i slali ponovo na rad. Kad je, u kasnu jesen, napuštao
varoš, Abidaga je ponovo sazvao starešine i prve ljude i kazao im da
on odlazi preko zime na drugo mesto, ali da njegovo oko ostaje ovde.
Svi će odgovarati za sve. Ako se nađe da je ma šta od radova
pokvareno ili ako usfali jedna jedina žioka od sakupljene japije, globiće
celu varoš. Na njihovu primedbu da bi štetu mogla učiniti poplava,
odgovorio je hladno, bez oklevanja, da je ovo njihov kraj, pa njihova i
reka i prema tome i šteta koju ona počini.
Cele zime kasabalije su čuvale građu i pazile radove kao oko u glavi. A
sa prolećem pojavio se Abidaga sa Tosun-efendijom, ali su se pojavili i
dalmatinski kamenoresci, koje je narod zvao »rimski majstori«. Bilo ih
je u početku oko trideset. Na čelu im je bio neki majstor Antonije,
hrišćanin iz Ulcinja. Bio je visok, lep čovek krupna oka, smela pogleda,
orlovskog nosa, smeđe kose koja mu je padala do ramena, odeven
gospodski, na zapadnjački način. Njegov pomoćnik bio je crnac, pravi
crnac, veseo mlad čovek, koga je cela varoš i sav onaj radenički svet
zvao Arapinom.
Ako je lane, sudeći po gomilama drveta, izgledalo da Abidaga
namerava da diže most od drvene građe, sad se svetu činilo da hoće
novi Stambol da podigne ovde na Drini. Počelo je dovlačenje kamena
iz majdana koji su načeti u brdima kod Banje, na sat hoda od kasabe.
Iduće godine granulo je tu kraj višegradske skele neko naročito
proleće. Pored onoga što niče i cvate svake godine u to doba, izbilo je
iz zemlje čitavo naselje od koliba; nastali su novi putevi i prilazi vodi:
razmilela se bezbrojna volovska kola i kiridžijski konji. Ljudi sa
Mejdana i Okolišta gledali su kako sa svakim danom, kao neki usev,
raste dole kraj reke nemirna gomila ljudi, stoke i građevinskog
materijala svake vrste.
Na strmoj obali radili su majstori kamenoresci. Ceo taj kraj dobio je
žućkastu boju kamene prašine. A malo podalje na peščanoj ravnici,
gasili su kreč domaći argati, promičući, odrpani i beli, kroz beo dim
koji se dizao visoko sa krečana. Putevi su isprovaljivani od
pretovarenih kola. Skela radi po vas dan, prevozeći sa jedne obale na
drugu građu, nadzornike i radnike. Gazeći sjeru prolećnu vodu do
pasa, naročiti radnici pobijaju direke i kolje i sastavljaju pletere,
nabijene ilovačom, koji treba da rastave tok vode.
Sve to gleda svet koji je dotle mirno živeo u ovoj raštrkanoj kasabici
po obroncima pored skele na Drini. I dobro bi bilo kad bi mogao samo
da gleda, ali ovi radovi uzimaju takav obim i toliki mah, da uvlače u
svoj vrtlog sve živo i mrtvo ne samo u kasabi nego i nadaleko oko nje.
Sa drugom godinom broj radnika je toliko porastao da ih ima koliko i
svih muških stanovnika u varošici. Sva kola, svi konji i volovi rade
samo za most. Sve što može da gamiže i da se kotura uzima se i
upreže u posao, ponekad za platu a ponekad i nasilu, kao kuluk. Novca
ima više nego ranije, ali skupoća i oskudica rastu brže nego što novac
pritiče; tako, kad stigne čoveku do u ruke, već je napola pojeden. Još
teže od skupoće i oskudice padaju domaćem svetu nemir, nered i
nesigurnost, koji sada nasrću na kasabu kao posledica gomilanja
tolikog radnog ljudstva iz bela sveta. I pored sve Abidagine strogosti
česte su tuče među radnicima i krađe po vrtovima i dvorištima.
Muslimanski ženski svet mora da krije lice i kad na avliju iziđe, jer
odasvud može da dopre pogled ovih bezbrojnih radnika, stranih i
domaćih; a kasabalijski Turci drže mnogo do propisa Islama, utoliko
više što su svi oni skorašnji Turci i nema gotovo nijednog koji ne pamti
ili oca ili dedu kao hrišćanina ili taze poturčenjaka. Zbog svega toga
stariji ljudi turskog zakona negoduju otvoreno, okreću leđa onoj
zamršenoj gužvi od radništva, tegleće stoke, drveta, zemlje i kamena,
koja se sve više širi i zapliće na obe strane skele i koja u svom rovanju
i širenju načinje već i njihove sokake, avlije i bašte.
U početku svi su oni bili gordi na veliku zadužbinu koju treba da
podigne vezir iz njihovog kraja. Tada još nisu znali ovo što vide sada:
da te slavne građevine traže ovoliki krš i nemir, napor i trošak. Lepo je
to, misle oni, pripadati čistoj veri koja caruje, lepo je to imati vezira
zemljaka u Stambolu, i još lepše zamišljati tvrd i skupocen most preko
reke, ali ovo što se sada dešava ne liči ni na što. Pakao se napravio od
njihove varoši, jedno vrzino kolo od nerazumljivih poslova, od dima,
prašine, vike i meteža. Godine prolaze, radovi se šire i rastu, ali im se
ne vidi kraja ni smisla. Na svašta liči ovo samo ne na most.
Tako misle kasabalijski Turci poturčenjaci i u četiri oka priznaju da im
je priselo i na nos udarilo i gospodstvo i ponos i buduća slava, i
otresaju se i mosta i vezira, i samo mole boga da ih oslobodi ove
napasti i da njima i njihovim kućama vrati nekadašnji mir i tišinu
skromnoga života, pored starinske skele na reci.
Dodijalo Turcima, a pogotovu dodijalo hrišćanskoj raji celog
višegradskog kraja, samo što nju niko ni za šta ne pita niti ona može
svoje negodovanje da pokazuje. A evo ide treća godina da svet kuluči
na novoj građevini i ličnim radom i konjima i volovima. I to ne samo
ovdašnja raja nego i ona iz tri susedna kadiluka. Svuda Abidagini
sejmeni na konjima hvataju seljačku pa i gradsku raju i doteruju je da
radi na mostu. Obično ih iznenade na spavanju i pohvataju kao piliće.
Po celoj Bosni putnik kazuje putniku da ne ide na Drinu, jer ko god
naiđe hvataju ga, ne pitajući ko je ni šta je ni kuda putuje, i nagone da
odradi bar nekoliko dana. Varoški hrišćani se otkupljuju mitom. Seoski
momci se pokušavali da beže u šumu, ali sejmeni odmah uzmu iz te
kuće taoce, često i žene, umesto odbeglih mladića.
Ovo je treća jesen kako narod kuluči na mostu, a ni po čemu ne može
da se vidi da posao odmiče i da se bliži kraj ovoj nevolji. Jesen je već
uveliko; opalo lišće, propištali putevi od kiše, Drina nadošla i mutna, a
gola strnjišta puna tromih vrana. Ali Abidaga ne obustavlja radove. Na
oskudnom novembarskom suncu vuku seljaci drvo i kamen, šljapću
bosim nogama ili »krvavim« opancima po raskaljanom putu, znoje se
od napora i zebu od vetra, i pritežu oko sebe crne pelengire, pune
novih rupa i starih zakrpa, i vezuju pocepane krajeve svoje jedine
košulje od grubog lana, koja je pocrnela od kiše, blata i dima, ali oni
ne smeju da je operu, jer bi se u vodi raspala sve na sitna vlakna. Nad
svima lebdi Abidagin zeleni štap, jer Abidaga obilazi i majdan u Banji i
sve radove oko mosta, i to po nekoliko puta u danu. On je ljut i kivan
na ceo svet što dani kraćaju a posao ne odmiče brzo kako bi on hteo.
U teškom ćurku od ruskog krzna i visokim čizmama, zajapuren u licu,
penje se po skelama onih stubova koji se već dižu nad vodom, ulazi u
kovačnice, ostave i radničke kolibe, i napada sve redom, nadzornike i
preduzimače.
— Kratki su dani. Sve kraći! Ah, kučkini sinovi, samo badava hleb
jedete!
Tako se izdire, kao da su oni krivi što dockan sviće i što se rano
smrkava. A u sumrak, neumoljivi i beznadni višegradski sumrak, kad
se strma brda stežu oko kasabe i brzo pada noć, teška i gluva kao
poslednja, Abidagin bes poraste do vrhunca; i nemajući više na kome
da ga iskali, jede sam sebe i ne može da spava od pomisli na tolike
poslove koji miruju i toliki narod koji dreždi i dangubi. Škripi zubima.
Doziva nadzornike i sračunava kako bi se od sutra mogao dan bolje
upotrebiti i radna snaga jače iskoristiti.
Za to vreme narod spava po kolibama i pojatama, odmara se i
obnavlja snagu. Ali ne spavaju svi; umeju i oni da bdiju, za svoj račun
i na svoj način.
U jednoj prostranoj i suvoj pojati gori vatra na sredini, upravo
dogoreva, jer je od nje ostala samo još žerava koja tinja u
polumračnoj prostoriji. Ceo prostor je ispunjen dimom i kiselkastim
teškim zadahom mokrog odela i opanaka i isparavanjem tridesetak
ljudskih telesa. Sve su to kulučari, seljaci iz okoline, hrišćanska,
kmetovska sirotinja. Svi su kaljavi, pokisli, premoreni i brižni. Pojede
ih ovo besplatno i bezizgledno kulučenje, dok njihove njive, gore po
selima, uzalud čekaju na jesenje oranje. Većina je još budna. Suše
obojke pored vatre, prepliću opanke, ili prosto gledaju u žeravicu.
Među njima se našao odnekud neki Crnogorac, uhvatili ga sejmeni na
drumu pa kuluči već nekoliko dana, iako neprestano svima priča i
dokazuje kako je njemu to vrlo mučno i neprilično i kako mu obraz ne
podnosi ovo argatovanje.
Sad je oko njega okupljen najveći broj budnih seljaka, naročito mlađih.
Iz dubokog džepa svoga sivog gunja Crnogorac izvlači gusle,
neugledne i malene kao podlanica, i kratko gudalo. Jedan od seljaka
izlazi pred pojatu i čuva stražu da ne naiđe ko od Turaka. Svi gledaju u
Crnogorca kao da ga sad prvi put vide i u gusle koje iščezavaju u
njegovim velikim šakama. On se savija; gusle su mu u krilu, a glavu
od gusala pritište bradom, maže strunu smolom i huče u gudalo; sve
je vlažno i odvuglo. I dok obavlja sve te sitne radnje, samosvesno i
mirno kao da je sam na svetu, oni ga netremice gledaju. Najposle
jekne prvi zvuk, rezak i neravan. Uzbuđenje raste. A Crnogorac
podešava i počinje kroz nos da pušta svoj glas i da njime dopunjava
zvuk gusala. Sve se slaže i sve nagoveštava čudnu priču. A u jednom
trenutku Crnogorac zaista, pošto je kako-tako uskladio svoj glas sa
guslama, zabaci odjednom glavu silovito i ponosno, da mu iskoči
jabučica na mršavom vratu i blesnu oštar profil pri svetlosti, i pusti
prigušen i otegnut zvuk: »Aaaa — aaaaaa!« i odmah nastavi
razgovetno i kliktavo:
Pije vino srpski car Stevane,
U Prizrenu, mjestu pitomome,
Do njega su starci patrijari:
Četiri su starca patrijara,
I do njih je do devet vladika,
I dvadeset učtugli vezira,
I po redu srpski gospodari,
Vino služi provizor Mijajlo,
A svijetli sestra Kandosija
Sa njedara dragijem kamenjem...
Seljaci se sve više zbijaju oko guslara, ali bez najmanjeg šuma; dah
im se ne čuje. Svi trepću očima, udivljeni i zablešteni. Trnci prolaze uz
leđa, kičme se ispravljaju, grudi nadimaju, oči sjaju, prsti se na
rukama šire i grče, i mišići na vilicama stežu. Crnogorac veze i kiti sve
brže i brže, sve lepše i smelije, a mokri i rasanjeni kulučari, zaneseni i
neosetljivi za sve ostalo, prate pesmu kao sopstvenu, lepšu i svetliju
sudbinu.
Među tolikim kulučarima seljacima bio je i neki Radisav sa Uništa,
malog sela odmah tu iznad kasabe. Onizak čovek mrka lica i nemirnih
očiju, dobro pognut u pasu, išao je brzo rasturajući nogama i klateći
glavom i ramenima levo-desno, levo-desno, kao da seje brašno. Nije
bio ni siromah kao što je izgledao ni priprost kao što se pravio. Oni su
se prezivali Heraci, imali su dobru zemlju i bilo ih je mnogo muškinja u
kući, ali se je gotovo celo njihovo selo za poslednjih četrdeset godina
isturčilo, tako da su oni bili mnogo pritešnjeni i usamljeni. Tako malen,
potuljen i užurban, Radisav je »sejao« za ovih jesenjih noći od jedne
pojate do druge, uvlačio se kao šilo među seljake i sašaptavao sa
pojedincima. Njegovo je kazivanje bilo uglavnom ovakvo:
— Braćo, dotužilo je i valja da se branimo. Vidite lijepo da će nas ova
građevina iskopati i pojesti. I djeca će nam na njoj kulučiti, ako nas još
bude. Ovo se za naš iskop i radi, a ne za drugo. Sirotinji i raji ćuprija i
ne treba, nego Turcima; a mi nit' dižemo vojske nit' vodimo trgovinu; i
skela nam je mnogo. Nego, nas smo se nekolicina dogovorili da idemo
noću, u gluho doba, i da obaramo i kvarimo, koliko se može, što je
napravljeno i podignuto, a da pustimo glas kako vila ruši građevinu i
ne da mosta Drini. Pa da vidimo hoće li šta pomoći. Drugoga puta
nemamo, a nešto valja raditi.
Našlo se, kao uvek, malodušnih i nepoverljivih koji su smatrali da je to
jalova misao, jer se silni i lukavi Turci neće dati odvratiti od svog
nauma, i da treba i dalje kulučiti do božje volje a ne praviti od zla
gore. Ali se našlo i takvih koji su smatrali da je sve bolje nego ovako i
dalje tegliti i čekati da sa čoveka spadne i poslednja krpa odela i
poslednji dram snage od teška posla i Abidagina oskudna hleba; da
treba poći za svakim ko misli da ide ka nekom izlazu. To su bili
uglavnom mladići, ali bilo je i ozbiljnih, ženjenih ljudi, domaćina, koji
su se saglasili, bez oduševljenja i plahovitosti, govoreći zabrinuto:
— Pa hajde da rušimo, krv ga pojela, dok on nije pojeo nas. A ako i to
ne pomogne...
I tu su odmahivali rukom u očajnoj rešenosti.
Tako se tih prvih jesenjih dana proneo glas, najpre među radnicima pa
zatim i po kasabi, da se vila brodarica umešala u posao na ćupriji, da
ruši i razvaljuje prekonoć što se za dan sagradi, i da od gradnje neće
moći ništa biti. U isto vreme počele su zaista preko noći da se javljaju
neobjašnjive štete na zajaženim mestima, pa i na samim zidarskim
radovima. Alat koji su zidari dosada ostavljali na započetim krajnjim
stubovima počeo je da se gubi i nestaje, zemljani radovi da se
provaljuju i osipaju.
Glas da se ćuprija neće moći podići otišao je daleko, širili su ga i Turci i
hrišćani, i sve je više dobivao oblik čvrstog verovanja. Hrišćanska raja
je likovala, sve šapatom, sve nečujno i podmuklo, ali iz puna srca. I
domaći Turci, koji su ranije sa ponosom gledali na vezirovu građevinu,
počeli su da prezrivo namiguju i odmahuju rukom. Mnogi naš poturica
koji, promenivši verom, nije našao ono što je očekivao, nego je i dalje
sedao za tanku večeru i išao prodrtih laktova, slušao je i ponavljao sa
uživanjem pričanja o velikom neuspehu i nalazio neko gorko
zadovoljstvo u tome što ni veziri ne mogu da postignu i izvedu baš sve
što naume. Već se govorilo da se strani majstori spremaju na odlazak i
da ćuprije neće biti tamo gde je nikad nije bilo i gde je nije trebalo ni
počinjati. Sve se to splelo i brzo proširilo u svet.
Narod lako izmišlja priče i brzo ih širi, a stvarnost se čudno i
nerazdeljivo meša i prepliće sa pričama. Seljaci koji su noću slušali
guslara pričali su da je vila koja ruši gradnju poručila Abidagi da neće
prestati sa rušenjem dok ne uzidaju u temelje dvoje dece bliznadi,
brata i sestru, Stoju i Ostoju po imenu. I mnogi su se kleli da su videli
sejmene kako po selima traže takav par dece. (Sejmeni su zaista
obilazili, ali nisu tražili decu nego su po Abidaginom nalogu prisluškivali
i raspitivali po narodu ne bi li saznali ko su ti nepoznati ljudi koji ruše
most.)
Toga vremena se desilo da je u jednom selu iznad Višegrada zanela
neka mutava i maloumna devojka, sirota, koja je služila u tuđoj kući, a
ni sama nije htela ili nije znala da kaže sa kim. To je bio redak i
nezapamćen događaj da devojka, i to ovakva, zanese, i još da otac
ostane nepoznat. I stvar se pročula daleko. Upravo tih dana devojka je
rodila, na nekoj pojati, dvoje bliznadi, ali oboje mrtvorođeno. Žene iz
sela su joj pomogle pri porođaju koji je bio neobično težak i odmah
sahranile decu u jednom šljiviku. A nesuđena majka se već trećeg
dana digla i stala da traži decu svuda po selu. Uzalud su joj
objašnjavali da su deca mrtva rođena i pokopana. Da bi se otresli
njenog zapitkivanja rekli su joj, ili više pokretima objasnili, da su njena
deca odnesena u kasabu, tamo gde Turci grade ćupriju. Onako slaba i
očajna, ona je otumarala u varoš i stala da obilazi oko skela i
gradilišta, da zagleda uplašeno ljudima u oči i nerazumljivim
mumljanjem da pita za decu. Ljudi su je posmatrali sa čuđenjem ili
gonili da ne smeta pri radu. Videći da ne razumeju šta hoće, ona je
raskopčala grubu seljačku košulju i pokazivala im dojke bolne i
nabrekle, na kojima su bradavice već počele da pucaju i krvare od
mleka koje je neodoljivo nadolazilo. Niko nije znao kako da joj
pomogne i objasni da njena deca nisu uzidana u most, jer na sve
dobre reči i uveravanja, grdnje i pretnje, ona je samo žalostivo
mumlala i oštrim, nepoverljivim pogledom ispitivala svaki ugao.
Najposle, prestali su da je gone, puštali je da lunja oko gradilišta,
obilazeći oko nje s mučnim sažaljenjem. Kuvari su joj davali od
radničke pure koja bi zagorela na dnu kazana. Oni su je prozvali luda
Ilinka, a po njima i cela kasaba. I sam Abidaga je prolazio bez
prigovora pored nje, zakretao sujeverno glavu u stranu i naređivao da
joj udele. Tako je ostala da živi, kao mirna luda, tu pored gradnje. Sa
njom je ostala i priča da su Turci uzidali decu u most. Jedni su verovali
u nju, drugi nisu, ali su je svi ponavljali i prenosili.
A štete su se i dalje dešavale, čas manje čas veće, i uporedo sa njima
širili su se sve uporniji glasovi da vile ne daju mosta na Drinu.
Abidaga je besneo. Peklo ga je da se može naći neko ko se usuđuje da
i pored njegove poslovične strogosti, koju je on negovao kao naročit
predmet svog ponosa, preduzme nešto protiv njegovog dela i njegovih
namera. Isto tako gadio mu se ovaj narod, i to muslimani kao i
hrišćani, koji je spor i nevešt u poslu, ali brz na podsmeh i
nipodaštavanje, i tako dobro ume da nađe podrugljivu i razornu reč za
sve što ne shvata ili ne ume da uradi. Isturio je straže sa obe strane
reke. Štete na zemljanim radovima tada su prestale, ali se na samoj
vodi i dalje rušilo. Samo za mesečnih noći nije bilo kvara. To je
Abidagu, koji nije verovao u vile, utvrdilo u verovanju da ta vila nije
nevidljiva i da ne dolazi s visina. Dugo nije hteo, nije mogao da veruje
onima koji su mu govorili da je to seljačko lukavstvo ali sad se sve više
uveravao da je ipak tako. I to ga je nagonilo u još veći bes. Ali u isto
vreme on je dobro znao da mora mirovati i prikrivati svoj gnev ako
hoće da pripreža i uhvati štetočinu i što brže i potpunije razbije
pričanja o vilama i o napuštanju radova na mostu, koja mogu da
postanu opasna. Pozvao je starešinu sejmena, jednog Plevljaka koji je
odrastao u Carigradu, bledog i nezdravog čoveka.
Ova dva čoveka su se nagonski odbijala među sobom i u isto vreme
neprestano privlačila i sudarala. Jer između njih su stalno tkala i
talasala nerazumljiva osećanja mržnje, odvratnosti, straha i
nepoverenja. Abidaga, koji ni prema kome nije bio mek ni prijatan,
ispoljavao je prema ovom bledom poturčenjaku neprikrivenu
odvratnost. Sve što je on radio ili govorio dražilo je Abidagu i izazivalo
da ga grdi i unižava. I što se Plevljak više ponižavao i pravio slađim i
revnosnijim to je Abidagina odvratnost sve više rasla. A sejmenski
starešina se od prvog dana sujeverno i strahovito bojao Abidage. Taj
strah se s vremenom pretvorio u mučnu moru, koja ga nije napuštala.
Pri svakom koraku i pokretu, često i u snu on je pomišljao: šta će
Abidaga za ovo kazati? Uzalud je nastojao da mu se dodvori i da mu
ugodi. Sve što je dolazilo od njega Abidaga je primao s negodovanjem.
A ta nerazumljiva mržnja kočila je i zbunjivala Plevljaka i činila ga još
krućim i nespretnijim. On je verovao da će zbog Abidage jednog dana
izgubiti ne samo hlebac i položaj nego i glavu. Zato je živeo u stalnim
uzbuđenjima i prelazio iz samrtne potištenosti u grozničavu i svirepu
revnost. Kad je sada, bled i krut, stao pred Abidagu, ovaj mu je rekao
glasom prigušenim od srdžbe:
— Slušaj, šuplja glavo, ti si vešt ovim krmkovićima, znaš njihov jezik i
njihove marifetluke, pa i pored svega toga nisi u stanju da pronađeš
koja je to rđa koja se digla da vezirski posao kvari. A to je zato što si
rđa kao i oni što su, samo se našla još gora rđa od tebe koja te je
postavila za starešinu i zabita a nije se niko našao da te nagradi kako
zaslužuješ. Evo ja ću, kad niko nije. Da znaš da ću te sabiti u zemlju
da od tebe ne bude senke na suncu ni koliko je ima od najmanje
travke. Ako za tri dana ne prestanu svaki kvar i šteta na radovima,
ako mi ne uhvatiš onog ko ih čini i ne ućutkaš sve ludačke glasove o
vilama i o prestanku radova, nabiću te živa na kolac na najvišoj skeli,
da te svet gleda i od tebe strah hvata i pamet u glavu uzima. Kunem ti
se životom i verom kojom se ne kune lako. Danas je četvrtak, imaš
vremena do nedelje. A sad idi đavolu koji te meni i poslao. Idi! Sikter!
I bez zakletve Plevljak bi verovao Abidaginoj pretnji, jer je i u snu
drhtao od njegova glasa i pogleda. Sad je izišao u jednom od onih
svojih grčevitih, paničnih nastupa straha i odmah se očajnički dao na
posao. Sakupio je sve svoje ljude i prešavši naglo iz samrtne
ukočenosti u ludačku jarost stao je da ih grdi.
— Slijepci! Badavadžije! — derao se Plevljak kao da ga živa nabijaju
na kolac, unoseći se svakom od sejmena u lice. — Zar se tako straža
straži i carsko dobro čuva? Kad je na kazan ići, brzi ste i okretni svi, a
kad je u službi potrčati, vežu vam se noge i stane pamet. A meni obraz
zbog vas gori. Ali nećete više kod mene plandovati! Znajte da ću od
ovih skela kasapnicu sejmensku napraviti! Ni na jednom od vas neće
biti glave ako za dva dana ovo čudo ne prestane i ako ne pohvatate i
pobijete razbojnike. Dva dana imate još života, kunem vam se vjerom
i ćitabom.
Tako je vikao dugo. I najposle, ne znajući šta bi još mogao da im kaže
i čime da pripreti, pljuvao je sejmene, jednog po jednog, redom. Ali
kad se ispraskao i kad se oslobodio pritiska straha koji ga je napuštao
u vidu gneva, odmah se očajničkom snagom dao na posao. Noć je
proveo krstareći sa momcima po obali. U neko doba učinilo im se da
čuju kako nešto lupa na onom delu skela koji je najdalje isturen u reku
i potrčali tamo. Čuli su još kako se odvaljuje daska, osipa kamen i
pada u vodu, a kad su došli do mesta našli su zaista polomljene skele i
razvaljen zid, ali ni traga od krivaca. Pred tom avetinjskom prazninom
sejmeni su drhtali od noćne vlage i sujevernog straha. Dozivali su se,
buljili u tamu, mahali zapaljenim lučevima, ali sve je bilo uzalud. Šteta
je bila opet učinjena a oni koji su je počinili nisu bili ni uhvaćeni ni
ubijeni, kao da su zaista nevidljiva bića.
Iduće noći Plevljak je bolje pripremio zasedu. Prebacio je nekoliko ljudi
i na drugu obalu. Kad je pao mrak, posakrivao je po skelama, sve do
na kraj, sejmene a sam je sa još dvojicom ljudi seo u jedan čamac koji
je sa mrakom neopaženo dovukao na levu obalu. Odavde su sa
nekoliko zaveslaja mogli da budu kod jednog od dva započeta stuba. I
tako bi štetočinu saleteli sa dve strane da ne može umaći, ako nije ili
krilato ili podvodno biće.
Cele te duge i studene noći Plevljak je preležao u čamcu, pokriven
ovčijim kožama i mučen najcrnjim mislima, preturajući neprestano po
glavi: da li će Abidaga zaista ostvariti svoju pretnju i oduzeti mu život
koji pored ovakvog starešine i inače nije život nego samo strah i muka.
Ali duž cele građevine nije se začuo ni najmanji šum, izuzev jednolično
pljuskanje i mrmorenje nevidljive vode. Tako je i svanulo, a Plevljak je
u celom ukrućenom telu osećao kako mu se život smrkava i krati.
Iduće treće i poslednje noći isto bdenje, isti raspored, isto uplašeno
osluškivanje. I ponoć je prošla. Plevljaka je hvatala samrtna
ravnodušnost. Tada se začuo lak pljusak a zatim, jače, tup udarac o
hrastove grede koje su pobijene u reci i na kojima počivaju skele. Otud
je odjeknuo oštar zvižduk. Ali Plevljakov čamac već je krenuo. Stojeći
uspravno on je buljio u mrak, mahao rukama i promuklim glasom
vikao:
— Veslaj, veslaj! Uprrri!
Bunovni ljudi su veslali oštro, ali jaka matica ih je ipak uhvatila nešto
ranije nego što je trebalo. Umesto da pristanu uz skele oni krenuše niz
vodu kojoj nisu mogli da se otmu, i ona bi ih odnela daleko da ih nešto
neočekivano ne zaustavi:
Tu, na sredini brzaka, gde nije bilo direka ni skela, njihov čamac udari
u nešto drveno i teško, i odjeknu tupo. To ih zaustavi. Tek tada
razabraše da se gore na skelama sejmeni gušaju sa nekim. Sejmeni,
sve poturčenjački sinovi iz naših krajeva, vikali su gore svi u jedan
glas; u tami su se ukrštali njihovi isprekidani i nerazumljivi povici:
— Drž', ne puštaj!
— Kahrimane, 'vamo!
— Ja sam, ja!
Između tih povika čulo se kako neki težak predmet ili ljudsko telo
pljusnu u vodu.
Plevljak je nekoliko trenutaka bio u potpunoj nedoumici gde je zastao i
šta se to dešava, ali čim se malo snašao on poče gvozdenom kukom
na dugačkoj motki da se odupire o direke na koje je u vodi udario i da
vuče čamac uz vodu, sve bliže skeli. Sad je već bio kod hrastovog
direka i ohrabren vikao iz svega glasa:
— Luč, palite luč! Konopac mi dajte!
Najpre mu nije niko odgovarao. Najzad, posle mnogog dovikivanja u
kome niko nikog nije slušao ni mogao da razume, planu gore
nesigurno i bojažljivo tanka lučka. Taj prvi blesak više zbuni oči i
pomeša u nemiran kovitlac ljude i predmete sa njihovim senkama i
crvenim odblescima na vodi. Ali planu još u nečijoj ruci luč. Sad se
svetlost umiri i ljudi počeše da se pribiraju i raspoznavaju. Sve se brzo
razmrsi i objasni.
Između Plevljakovog čamca i skela nalazio se mali splav od svega tri
direka; samo na prednjem delu bilo je veslo, pravo splavarsko veslo,
tek kraće i slabije. Splav je bio vezan leskovom gužvom za jedan od
hrastovih direka ispod skela i držao se protiv brze vode koja ga je
zapljuskivala i svom silom vukla naniže. Sejmeni sa skela pomogoše
svome starešini da pređe preko splava i da se ispne do njih. Svi su bili
zadihani i unezvereni. Na daskama je ležao vezan hrišćanin seljak.
Videlo se kako mu se brzo i jako nadimaju grudi, i oči u kolutanju
pokazuju strašnu beonjaču.
Najstariji od četvorice sejmena objašnjavao je uzbuđeno Plevljaku
kako su oni stražarili pritajeni na raznim mestima po skelama. I kad su
u tami čuli veslo pomislili su da je to starešinin čamac, ali su bili toliko
mudri, da se ne jave i da čekaju šta će naići. Tada su videli dvojicu
seljaka kako prikrajčiše uz direke i kako s mukom vezuju splav. Pustili
su ih da se ispnu i da zađu među njih a onda su ih napali nadžacima,
oborili i stali da vezuju. Ovoga koji je bio obeznanjen od udaraca po
glavi vezali su lako, ali onaj drugi, praveći se prvo da je obamro,
kliznuo kao riba i propao kroz daske u vodu.
Tu sejmen uplašeno zastade u govoru, a Plevljak poče da viče:
— Ko ga je pustio? Kazujte ko ga je pustio, jer ću vas sve na komade
sasjeći, sve!
Momci su ćutali i treptali očima na crvenoj nemirnoj svetlosti, a
Plevljak se okretao oko sebe kao da ga traži u mraku, psujući im
jednako i ono što im danju nikad nije psovao. Ali se odjednom trže,
nagnu se nad vezanog seljaka kao nad dragoceno blago i sav drhteći
stade da ciči kroza zube nekim tankim, plačevnim glasom:
— Čuvajte ovoga, čuvajte dobro! Ah, kurvini sinovi, ako mi ga pustite,
znajte da glave na vama nema!
Sejmeni se uskomešaše oko seljaka; dotrčaše sa obale, preko skela,
još dvojica. Plevljak je izdavao naredbe, opominjao da ga bolje vežu i
čvršće drže. Tako ga kao mrtvaca prenesoše polako i oprezno na
obalu. Plevljak je pošao za njima, ne gledajući gde staje i ne skidajući
pogleda sa vezanog čoveka. I sa svakim korakom činilo mu se da
raste, da tek počinje da živi.
Na obali su počeli da se pale i mitoklasaju novi lučevi. Uhvaćeni seljak
je unesen u jedan od radničkih kućeraka, gde je zapaljena vatra, i
vezan uz direk konopcem i verigama koje su skinuli sa ognjišta.
To je bio glavom Radisav sa Uništa.
Plevljak se malo stišao, nije vrištao ni psovao, ali nije mogao nigde da
se skrasi. Slao je sejmene niz obalu da traže onog drugog seljaka koji
je skočio u vodu, iako je bilo jasno da ga po ovako mračnoj noći, ako
se nije udavio, niko neće moći stići ni uhvatiti. Izdavao je i druga razna
naređenja, ulazio, izlazio, pa se opet vraćao, pijan od uzbuđenja.
Počeo je i da ispituje vezanog seljaka, ali je i to napustio. Uopšte, sve
što je radio trebalo je samo da zajazi i prikrije njegov nemir, jer u
stvari on je samo na jedno mislio: čekao je Abidagu. I nije morao dugo
da ga čeka.
Pošto je odspavao prvi san, Abidaga se po svom običaju odmah iza
ponoći probudio i, ne mogući više zaspati, stajao je kraj prozora i
gledao u tamu. Sa njegovog čardaka na Bikavcu danju se videla rečna
dolina i cela građevina sa kućercima, mlinovima, pojatama i celim
onim razrovanim i zakrčenim prostorom oko nje. Sad je u tami
naslućivao sve to i sa gorčinom mislio kako posao ide sporo i teško i
kako će to jednog dana morati doći i veziru do ušiju. Za to će se već
neko pobrinuti. Ako niko, a ono ovaj glatki, hladni i podmukli Tosun
efendija. I tada bi se moglo desiti da padne u nemilost kod vezira. A
to, to je ono od čega on ne može da spava, a kad zaspi i u snu drhti.
Jelo mu je otrovano, ljudi su mu crni, život mu je mrzak samo kad
pomisli na to. Nemilost, to znači da si udaljen od vezira, da ti se
neprijatelji podsmevaju (ah, samo ne to!), da nisi niko i ništa, da si
dronjak i fukara ne samo u tuđim nego i u svojim sopstvenim očima.
Znači izgubiti teško stečeni imetak ili, ako ga i zadržiš, grickati ga
kradimice, daleko od Stambola, negde u progonstvu, u mračnoj
provinciji, zaboravljen, izlišan, smešan, bedan. Ne, samo to ne! Bolje
ne gledati sunce i ne disati vazduh! Sto puta je onda bolje bilo i ne biti
niko i ne imati ništa! — Eto, to je ta misao koja mu se uvek vraća i po
nekoliko puta u danu nagoni krv da bolno udara u teme i slepoočnice,
ali ni inače nikad potpuno ne iščezava, nego leži kao crn talog u
njemu. To bi za njega značila nemilost, a nemilost je mogućna svakog
dana i časa, jer sve radi da ona dođe, samo on jedini radi protivno i
brani se; dakle on jedan protiv svih i svega. I to traje već petnaestak
godina, otkako je došao do ugleda i uticaja, otkako mu vezir poverava
velike i važne poslove. Pa ko to može da izdrži? Ko da spava i miruje?
Iako je bila hladna i vlažna jesenska noć, Abidaga je otvorio prozor i
gledao u tamu, jer mu se činilo da se guši u zatvorenom prostoru.
Tada je primetio da se na skelama i po obali pale i kreću svetlosti. Kad
je video da ih biva sve više, pomislio je da se nešto neobično desilo,
obukao se i probudio momka. Tako je stigao pred osvetljenu pojatu
upravo u trenutku kad Plevljak nije više ni sam znao kako da grdi,
kome da naređuje, uopšte šta da radi pa da prikrati vreme.
Neočekivani dolazak Abidagin posve ga je zbunio. Toliko je želeo taj
čas, a sada kad je nastupio, on nije umeo da ga iskoristi onako kako je
zamišljao. Mucao je od uzbuđenja i zaboravio je na vezanog seljaka.
Abidaga je samo prezrivo gledao iznad njegove glave i odmah se
uputio ka zarobljeniku.
U pojati su naložili življu vatru tako da je i najudaljeniji kutak bio
obasjan, a sejmeni su dodavali sve nove glavnje.
Abidaga je stajao pred vezanim seljakom od koga je bio mnogo viši.
Bio je miran i zamišljen. Svi su čekali na njegovu reč, a on je mislio:
eto s kim ja imam da se borim i nosim, eto od koga zavise moj položaj
i moja sudbina, od ove prezrene i slaboumne poturice Plevljaka i od
nerazumljive, okorele zlobe i uporstva ove rajinske gnjide. A onda se
trgnuo i počeo da izdaje naredbe i da ispituje seljaka.
Pojata se ispunila sejmenima, napolju su se čuli glasovi razbuđenih
nadzornika i radnika. Abidaga je postavljao pitanja preko Plevljaka.
Radisav je najpre tvrdio da su se on i još jedan mladić rešili da beže i
da su zato spremili mali splav i krenuli niz reku. Kad su mu pokazali
svu besmislenost njegovog tvrđenja, jer se po mračnoj noći ne može
ploviti niz nemirnu reku, punu virova, stena i sprudova, i jer se oni koji
hoće da beže ne penju na skele i ne ruše rad, on je zaćutao i samo je
nabusito rekao:
— Pa, u vašim je rukama sve, radite šta znate.
— E, sad ćeš da vidiš šta znamo, — rekao je na to živo Abidaga.
Sejmeni su razdrešili verige i razgolitili seljaku grudni koš. Verige su
bacili u razgorelu vatru i čekali. Kako su verige bile čađave, svima su
im ruke bile uprljane i svuda su i po polunagom seljaku i po njima
ostavljale crne tragove. Kad su verige bile blizu usijanja, prišao je
Merdžan Ciganin i dugačkim kleštima ih izvukao za jedan kraj, a jedan
od sejmena je isto tako pridržavao drugi.
Plevljak je prevodio Abidagine reči.
— E, dede sad nam kazuj pravu istinu.
— Šta imam da vam kazujem; vi sve možete pa sve i znate.
Ona dvojica prinesoše verige i opasaše njima seljaka oko širokih,
maljavih grudi. Stade da cvrči osmuđena dlaka. Seljaku se zgrčiše
usta, nabreknuše vratne žile, rebra na slabinama iskočiše i trbušni
mišići počeše da se stežu i kreću kao kad čovek povraća. Stenjao je od
bola, zatezao konopce kojima je vezan i uzalud se otimao i nastojao da
smanji dodir tela sa vrelim gvožđem. Oči su mu treptale i suzile.
Odmakoše verige.
— To ti je za početak. Zar nije bolje da bez toga govoriš?
Seljak samo jako oduhnu kroz nos, ali je ćutao.
— Kazuj ko je bio onaj s tobom!
— Zvao se Jovan, a ja mu ne znam kuću ni selo.
Prinesoše opet verige, zacvrča opaljena dlaka i koža. Kašljući od dima i
grčeći se od bolova, seljak poče isprekidano da kazuje.
Svega njih dvojica su se dogovorili da ruše gradnju na mostu. Tako su
mislili da treba i tako su uradili. Niko drugi nije znao i nije učestvovao.
Ispočetka su prilazili sa obale, na raznim mestima, i uspevali su dobro,
ali kad su videli da je straža na skelama i po obali, smislili su da
sastave tri direka u splav i da tako neprimećeni priđu građevini sa
reke. To je bilo pre tri dana. Već prve noći umalo da ih nisu uhvatili.
Jedva su izmakli. Zato iduće noći nisu uopšte izlazili. A kad su noćas
opet probali sa splavom desilo se ovo što se desilo.
— To je sve. Tako je bilo i tako smo radili, a vi sada činite svoje.
— A ne, nećemo tako, nego kazuj ko vas je nagovorio na to! Jer, ništa
su te muke dosada prema ovima koje idu.
— Vala, činite šta vam je drago.
Tada priđe onaj Merdžan kovač sa kleštima. Kleče pored vezanog
čoveka i poče da mu kida nokte sa bosih nogu. Stisnutih zuba seljak je
ćutao, ali je čudna drhtavica, koja mu je i onako vezanom tresla telo
sve do pasa, odavala da je bol morao biti velik i neobičan. U jednom
trenutku seljak procedi kroza zube nešto nejasno. Plevljak koji je
vrebao njegove reči i pokrete i žudno očekivao ma kakvo priznanje
dade rukom znak Ciganinu da prestane i odmah priskoči.
— Kako? šta kažeš?
— Ništa. Kažem: što me na pravdi boga mučite i što dangubite.
— Kazuj ko te nagovorio?
— Ama, ko će me nagovoriti? Šejtan!
— Šejtan?
— Šejtan, jakako, onaj koji je i vas nagovorio da zidate ćupriju.
Seljak je govorio tiho ali tvrdo i određeno.
Šejtan! Čudna reč, kazana ovako ogorčeno u ovako neobičnom
položaju. Šejtan! I toga ima, mislio je Plevljak, stojeći sada oborene
glave kao da ga vezani saslušava a ne on njega. Ta jedina reč pogodila
ga je u osetljivo mesto i podigla u njemu odjednom sve brige i sva
strahovanja u svoj njihovoj snazi i veličini, kao da nisu bila zbrisana
ovim hvatanjem krivca. Možda je zaista sve ovo, zajedno sa
Abidagom, i građenjem mosta, i ovim ludim seljakom, samo đavolja
rabota. šejtan! Možda je to jedino čega se treba bojati? Plevljak
zadrhta, i trgnu se. Upravo, prenuo ga je gromki i ljutiti Abidagin glas.
— Šta je? Tebi se spava, jaramaze? — vikao je Abidaga, udarajući
kožnim kratkim bičem po sari svoje desne čizme.
Ciganin je klečao, sa kleštima u rukama, i crnim, svetlim očima gledao
uplašeno i pokorno naviše uz Abidagin stas. Sejmeni su podsticali
vatru koja se i inače bila rasplamsala. Cela prostorija je sjala,
zagrejana i svečana. Uopšte, to što je omrklo kao uboga i neugledna
zgrada poraslo je odjednom, proširilo se i izmenilo. U pojati i oko nje
vladalo je neko svečano uzbuđenje i naročita tišina kao što uvek biva
na mestima na kojima isteruju pravdu, muče živa čoveka ili se
dešavaju sudbonosne stvari. Abidaga, Plevljak i vezani čovek kretali su
se i govorili kao glumci, a svi ostali su išli na prstima, oborenih očiju,
ne govoreći do u potrebi, pa i onda samo šapatom. Svak je u sebi
želeo da ne bude na tom mestu ni u tom poslu, ali pošto to nije
mogućno, svak je stišavao svoju reč i umanjivao svoj pokret da bar za
toliko bude dalje od svega.
Videći da saslušanje sporo ide i da ne obećava ploda, Abidaga sa
nestrpljivim pokretom i glasnim psovkama iziđe iz pojate. Za njim je
skakutao Plevljak, a za ovim sejmeni.
Napolju je svitalo. Sunce se još nije javilo, ali je ceo vidik bio svetao.
Duboko među brdima videli su se oblaci, rastegnuti u dugim, zagasito
ljubičastim pojasevima, a između njih svetlo i bistro nebo, gotovo
zelene boje. Nad vlažnom zemljom ležale su rasturene gomile niske
magle iz koje su virile krune voćaka sa potpuno proređenim i žutim
lišćem. Udarajući jednako korbačem o čizmu, Abidaga je izdavao
naređenja: da se krivac ispituje i dalje, naročito o pomagačima, ali da
ga ne muče preko mere mukama od kojih bi klonuo; da se spremi sve
što treba da danas u podne bude živ nabijen na kolac, i to na krajnjoj
skeli, na najuzvišenijem mestu, tako da ga vidi sva kasaba i svi radnici
sa obe strane reke: Merdžan da pripremi sve, a telal da vikne kroz
mahale: da će u podne na ćupriji narod moći videti kako prolaze oni
koji ometaju gradnju mosta, da se tu, na jednoj ili na drugoj obali
mora iskupiti sve muško stanovništvo, Turci i raja, od deteta pa do
starca.
Dan koji sviće nedelja je. Nedeljom se radilo kao i svakim drugim
danom, ali danas su i sami nadzornici rasejani. Tek što se dobro
razdanilo pronela se vest o hvatanju krivca, o mučenju i pogubljenju
koje će biti u podne. Ono stišano i svečano raspoloženje iz pojate
proširilo se na ceo prostor oko građevine. Kulučari rade ćutke, svak
izbegava da drugom pogleda u oči i svak gleda u posao koji ima pred
sobom kao da je to početak i svršetak sveta.
Još na sat pred podne iskupio se varoški svet, većinom Turci, na
zaravanku kod mosta. Deca su se ispela na visoke blokove
neobrađenog kamena koji su tu ležali. Radnici su se rojili oko dugih i
uskih dasaka sa kojih se delio kulučarski tain koji čoveku ne da umreti.
Žvačući, oni su ćutke i unezvereno gledali oko sebe. Malo zatim
pojavio se Abidaga, u pratnji Tosun-efendije, majstor-Antonija i još
nekolicine uglednih Turaka. Svi su stali na jednom uzvišenom
oceditom mestu između mosta i pojate u kojoj je bio osuđenik.
Abidaga je otišao još jednom do pojate gde mu je javljeno da je sve
spremno: tu je ležao hrastov kolac, dugačak blizu četiri aršina, kako
treba zašiljen, na vrhu pokovan gvožđem i sasvim tanak i oštar, a ceo
namazan dobro lojem; tamo na skelama bili su prikovani direci među
koje će se kolac uglaviti i ukovati, drven malj za nabijanje, konopci i
sve ostalo.
Plevljak je bio ustumaran, zemljane boje u licu i crvenih očiju. Ni sada
nije mogao da izdrži Abidagin plameni pogled.
— Slušaj ti, ako ne bude sve kako treba i ako me obrukaš pred
svetom, ne izlaz'te mi pred oči ni ti ni ovaj ciganski brabonjak;
potopiću vas u Drinu, kao slepu štenad.
I onda okrećući se uzdrhtalom Ciganinu dodade blaže:
— Šest ti je groša za posao, a još šest ako ostane do mraka živ. Pa
sad gledaj.
Sa glavne džamije u čaršiji javi se hodža oštrim i jasnim glasom.
Nastade nemir među sakupljenim narodom, a malo zatim otvoriše se
vrata na pojati. Desetak sejmena se svrsta u dva reda, po pet sa
svake strane. Među njima je Radisav, bos i gologlav; brz i pognut kao i
uvek ali ne »seje« u hodu, nego sitno i čudnovato hoda, skakuće
gotovo na osakaćenim nogama sa krvavim rupama umesto nokata; na
ramenu nosi dugačak, beo i zašiljen kolac. Pozadi ide Merdžan sa još
dva Ciganina koji će mu pomagati pri izvršenju presude. Odjednom
izjaha odnekud Plevljak na svom doratu i pođe na čelo te povorke,
koja je imala da pređe svega stotinjak koraka do prvih skela.
Pretplati se na:
Objavi komentare (Atom)
Nema komentara:
Objavi komentar