Moji Blogovi
subota, 12. rujna 2015.
Na Drini 6
Kad je, vraćajući se s posla, siv od kamene prašine i umrljan bojama,
majstor Pero pročitao oglas na kapiji, on je nabio šešir na oči i grčevito
stisnuo svoju tanku lulu koju je uvek držao u zubima. I koga god je
sreo od uglednijih i ozbiljnijih ljudi, dokazivao mu je da on, iako je
Italijan, nema ničeg zajedničkog sa ovim Lukenijem i njegovim
odvratnim zločinom. Ljudi su ga slušali, umirivali ga i uveravali da mu
veruju, da nisu, uostalom, nikad ni pomislili nešto tako o njemu, ali on
je i dalje svakom objašnjavao da ga je stid što je živ i da on pile u
životu nije zaklao, a kamoli da čovjeka ubije, i to ženu jednu, i tako
visoku ličnost. Najposle, ta njegova bojazan pretvorila se u pravu
maniju. Kasabalije su počele da se podsmevaju majstor-Perinoj brizi i
revnosti, i njegovim izlišnim uveravanjima da nema veze sa ubicama i
anarhistima. A kasabalijski dečaci su odmah pronašli svirepu igru.
Skriveni iza ograde, vikali su za majstor-Perom: »Lukeni!« Siromah
čovek se branio od tih povika kao od nevidljivih osica, nabijao šešir na
oči i bežao kući da se izjada i isplače u širokom krilu svoje žene.
— Stid me, stid me — jecao je sitni čovek, — u oci nikom ne mogu da
pogledam.
— 'Ajde, budalašu, čega te stid? Što je Talijan ubio caricu? Nek se stidi
talijanski kralj! A ko si ti i šta si da se ti stidiš?
— Eto, stidim se sto sam ziv, — žalio se majstor Pero ženi koja ga je
drmusala i nastojala da mu ulije snagu i odlučnost i da ga nauči kako
će da prođe kroz čaršiju slobodno uzdignute glave i ne obarajući
pogled ni pred kim.
Za to vreme na kapiji su sedeli stariji ljudi i nepomična lica i oborena
pogleda slušali novinske vesti sa pojedinostima o ubistvu austrijske
carice. Te vesti su bile samo povod za opšte razgovore o sudbinama
krunisanih glava i velikih ljudi. Jednom krugu uglednih, ljubopitljivih i
neukih Turaka čaršilija objašnjava višegradski muderis Husein efendija
šta su i ko su ti anarhisti.
Muderis je isto onako svečan i krut, čist i negovan kakav je bio nekad,
pre dvadeset godina, kad je na ovoj kapiji dočekivao prve Švabe,
zajedno sa Mula-Ibrahimom i pop-Nikolom, koji odavno već počivaju
svaki na svom groblju. Brada mu je već seda, ali isto onako pažljivo
podrezana i zaobljena; celo lice mirno i glatko, jer ljudi krute pameti i
tvrda srca sporo stare. Visoko mišljenje koje je uvek imao o samom
sebi još je poraslo za ovih dvadeset godina. Uzgred budi rečeno, onaj
sanduk knjiga, na kome počiva dobrim delom muderisov glas učena
čoveka, još je neiscrpen i nepročitan, a njegova hronika naše kasabe
porasla je u ovih dvadeset godina svega još za četiri dalje stranice, jer
muderis što biva stariji to sve više ceni sebe i svoju hroniku, a sve
manje događaje oko sebe.
On sada govori tihim glasom i sporo, kao da čita neki nejasan rukopis,
a dostojanstveno, svečano i strogo, uzimajući sudbinu kaurske carice
samo kao povod i ne mešajući je niukoliko sa pravim smislom svoga
tumačenja. Po njegovom tumačenju (a ono i nije njegovo, jer ga je on
našao u dobrim, starim knjigama koje je nasledio od svog nekadašnjeg
učitelja, čuvenog Arap-hodže), toga što se sada naziva anarhistima
bilo je oduvek i biće dok je sveta i veka. Tako je ljudski život udešen
— i sam Bog jedini tako je hteo — da uz svaki dram dobra idu dva
drama zla, da na ovoj zemlji ne može biti dobrote bez mržnje ni
veličine bez zavisti, kao što nema ni najmanjeg predmeta bez senke.
To naročito važi za izuzetno velike, pobožne i slavne ljude. Uz svakog
od njih raste, uporedo sa njihovom slavom, i njihov krvnik i vreba
priliku, pa nekad je uhvati pre a nekad posle.
— Eto, ovaj naš zemljak Mehmedpaša, koji je odavno rajski stanovnik,
— kaže muderis i pokazuje na kamenu ploču iznad plakata, — koji je
tri sultana služio i bio mudriji od Asafa, koji je i ovaj kamen na kome
sjedimo svojom snagom i svojom pobožnošću podigo, i on je od toga
noža poginuo. Pored sve svoje sile i mudrosti, od te dekike nije mogao
pobjeći. Oni kojima je veliki vezir smetao u njihovim planovima, a to je
bila velika i jaka stranka, našli su načina da naoružaju i podgovore
jednog sumanutog derviša da ga ubije, i to baš kad je išao džumu da
klanja. Sa izlizanom derviškom hrkom na leđima i brojanicama u
rukama, derviš je prepriječio put vezirovoj pratnji i pritvorno i ponizno
zatražio sadaku, a kad je vezir htio da se maši za džep i da mu udijeli,
on ga je probo. I tako je Mehmed-paša pogino kao šehit.
Ljudi slušaju i odbijajući dimove gledaju čas kamenu ploču sa tarihom,
čas beli plakat optočen crnom linijom. Slušaju pažljivo, iako svaki ne
razume baš potpuno i svaku reč iz muderisovog tumačenja. Ali,
gledajući za dimom svojih cigara, u daljinu, mimo tariha i plakata,
naslućuju tamo negde u svetu neki drugi i drugačiji život, život velikih
uspona i dubokih padova, u kome se veličina meša sa tragikom, i koji
na neki način drži ravnotežu ovom njihovom mirnom i jednoličnom
živovanju na kapiji.
Pa su i ti dani prošli. Na kapiji se vratio stari red, sa glasnim, običnim
razgovorima, šalama i pesmama. Razgovori o anarhistima su prestali.
A onaj plakat o smrti te svetu slabo poznate i tuđe carice menjao se
pod uticajem sunca, kiše i prašine, dok ga najposle nije vetar iskidao i
sve komad po komad razneo niz vodu i po jaliji.
Još neko vreme nevaljali dečaci su vikali za majstor-Perom: »Lukeni!«,
ne znajući ni sami šta to znači ni zašto to rade, nego prosto po onoj
dečijoj potrebi da traže i muče slaba i osetljiva stvorenja. Vikali su, pa
i prestali, jer su našli drugu zabavu. A tome je doprinela malo i Stana s
Mejdana time što je dušmanski isprebijala dva najgrlatija dečaka.
A posle mesec-dva niko više nije spominjao caričinu smrt ni anarhiste.
Taj život potkraj stoleća, koji je izgledao ukroćen i pripitomljen
zauvek, prikrivao je svojim širokim i jednoličnim tokom sve, i kod ljudi
ostavljao osećanje da se otvara vek mirne radinosti sve tamo do u
daleku neku i nedoglednu budućnost.
Ona neprestana i nezaustavna aktivnost na koju je tuđinska uprava
izgledala osuđena i sa kojom se naš svet tako teško mirio, iako je
upravo njoj imao da zahvali i svoju zaradu i svoje blagostanje,
izmenila je za dvadesetak godina mnogo štošta u spoljašnjem izgledu
kasabe, u nošnji i navikama građana. Bilo je prirodno da se ona neće
zaustaviti ni kod starinskog mosta sa večito istim likom.
Nastupala je godina 1900, kraj toga srećnog stoleća i početak novog,
koje po shvatanju i osećanju mnogih treba da bude još srećnije, kad
su došli novi inženjeri i počeli da obilaze most. Svet je već bio navikao
na njih; i deca su znala šta to znači kad ti ljudi u kožnim kaputima, sa
spoljnim džepom punim raznobojnih pisaljki, stanu da kruže oko nekog
brega ili neke građevine. Tu ima da se nešto ruši, gradi, prokopava ili
menja. Samo, niko nije mogao da se doseti šta bi mogli da rade sa
mostom, koji je za sve živo u kasabi predstavljao stvar večitu i
nepromenljivu, kao što su zemlja koju gaze i nebo nad njima. Obilazili
su dakle inženjeri, premeravali i beležili, pa i otišli, i stvar se
zaboravila. Ali su polovinom leta, kad je voda najniža, odjednom došli
preduzimači i radnici i počeli u blizini mosta da podižu privremene
barake za ostavu alata. Tek što se proneo glas da će most biti
opravijen, a već su po stubovima isprepletene skele i na mostu samom
postavljene dizalice na čekrk; pomoću njih su se radnici na pokretnoj
skeli, kao na nekom uskom, drvenom balkonu, spuštali niz stubove,
dizali uz njih, i zaustavljali na mestima gde je bilo pukotina ili gde su iz
sastavaka izrasli čuperci trave.
Svaka rupica je ispunjena, trava počupana i ptičja gnezda odstranjena.
Kad su svršili sa tim počeo je rad na opravci podlokanih temelja
mosta. Zajažena je i odvraćena voda tako da se videlo pocrnelo,
izjedeno kamenje i poneka hrastova greda, izlizana ali skamenjena u
vodi u koju su je položili pre tri stotine i trideset godina. Neumorne
dizalice spuštale su cement i šljunak, sanduk za sandukom, i tri
srednja stuba, koja su bila najviše izložena oštroj matici reke i najviše
podlokana, popunjena su u temeljima kao kvarni zubi u korenu.
Toga leta nije bilo sedenja na kapiji ni uobičajenog života oko mosta.
Sve je bilo zakrčeno konjima i kolima na kojima se dogonio cement i
pesak. Svuda su odjekivala dovikivanja radnika i naredbe palira. Na
kapiji samoj načinjena je drvena ostava od dasaka.
Posmatraju kasabalije radove na velikom mostu, čude se i snebivaju,
neki kaže ponešto šaljivo, neki odmahne samo rukom i ide dalje, a
svima se čini da stranci rade i ovo, kao i sve ostalo, samo zato što
moraju nešto da rade, što im to treba, što ne mogu drukčije. Niko to
ne kaže tako, ali svi osećaju.
Svi oni koji su navikli da svoje vreme provode na kapiji sad sede pred
Lotikinim hotelom, Zarijevom mehanom ili na ćepencima onih dućana
koji su u blizini mosta. Tu ispijaju kafe i pričaju, čekajući da se
oslobodi kapija i da prođe ovaj nasrtaj na most, kao što se čeka kraj
pljuska ili druge nepogode.
Na Alihodžinom dućanu koji je tu, stešnjen između Kamenitog hana i
Zarijeve mehane, tako da se sa njega vidi most u kosoj perspektivi,
sede već rano izjutra dvojica Turaka, dva čaršijska besposlenjaka, i
razgovaraju o svemu i svačemu, ponajviše o mostu.
Alihodža ih sluša ćutke i mrzovoljno, gledajući zamišljeno most na
kome vrve radnici kao mravi.
Za ovih dvadesetak godina on se tri puta ženio. Sada ima ženu mnogo
mlađu od sebe, i pakosne čaršilije govore da je zbog toga uvek do
podne zlovoljan. Od te tri žene ima četrnaestoro žive dece. Od njih mu
kuća bruji i tutnji po vas dan, a u čaršiji se šale da hodža ne zna svu
svoju decu ni po imenu. Izmislili su čak i priču, kako ga je jedno od
mnogobrojne njegove dece srelo na sokaku i prišlo mu ruci, a hodža
ga pomilovao po glavi i rekao: »Živ bio, živ bio! A čiji si ti?«
Naoko hodža se nije mnogo izmenio. Samo je puniji i nije više onako
crven u licu. Ne kreće se više onako žustro i nešto sporije ide kući
onom uzbrdicom uz mejdan, jer ga već od nekog vremena srce guši,
čak i u snu. Odlazio je zbog toga i kod sreskog lekara Dr Marovskog,
jedinog od došljaka koga on priznaje i poštuje. Od doktora je dobio
neke kapljice, koje ne leče bolest, ali pomažu čoveku da je snosi, od
njega je naučio i latinsko ime svoje bolesti: angina pectoris.
On je jedan od retkih varoških muslimana koji nije prihvatio ništa od
novina i promena koje su stranci doneli, ni u nošnji, ni u shvatanjima,
ni u govoru, ni u načinu trgovine i poslovanja. Sa istom onom oštrinom
i upornošću sa kojom je nekad istupao protiv bezizglednog otpora, on
je godinama ustajao protiv svega što je švapsko i strano a što je sve
više hvatalo maha oko njega. Zbog toga je nekada dolazio u sukobe sa
ljudima i plaćao globe kod policijske vlasti. Sad je pomalo zamoren i
razočaran. U suštini, on je po naravi isti kakav je bio kad je ono sa
Karamanlijom vodio pregovore na kapiji: čovek svoje glave i
odvojenog mišljenja, uvek i u svemu. Samo što se njegova poslovična
uočljivost pretvara u jetkost i njegova borbenost u mračno ogorčenje
kome ni najsmelije reči nisu dovoljne kao izraz i koje se gari i smiruje
samo u tišini i samoći.
S vremenom, hodža sve više pada u neku smirenu zamišljenost u kojoj
mu niko nije potreban i u kojoj su mu, naprotiv, svi ljudi teški i na
smetnji, i dokone čaršilije i mušterije, i njegova mlada žena, i onaj
buljuk dece od koga mu kuća odjekuje. Još pre sunca beži od kuće u
dućan i otvara pre svih ostalih trgovaca. Tu klanja sabah. Tu mu
donose i ručak. A kad mu preko dana dosade razgovori, prolaznici i
poslovi, on pritvori ćepenak i povuče se u jedan mali sobičak pozadi
dućana, koji on zove tabut. To je skrovita prostorija, uska, niska i
mračna; hodža je ispuni gotovo celu, kad se uvuče u nju. Tu je mala
sećija na koju može da sedne podvijenih nogu, nekoliko rafova sa
praznim kutijama, starim tegovima i svakojakim sitnicama za koje u
dućanu nema mesta. Iz te mračne, tesne prostorije hodža sluša kroz
tanki dućanski zid šum života u čaršiji, konjski bat, viku prodavača. I
sve to dopire do njega kao sa drugoga sveta. Čuje i pojedine
prolaznike koji zastaju pred njegovim pritvorenim dućanom i prave
pakosne primedbe i šale na njegov račun. Ali on ih sluša mirno, jer za
njega su ti ljudi pokojnici koji se još nisu smirili; čuje ih i zaboravlja u
istom trenutku. Jer on je, sklonjen među tih nekoliko dasaka, potpuno
zaštićen svojim mislima od svega što može da donese ovaj život koji
se, po njegovom shvatanju, odavno pokvario i krenuo stranputicom.
Tu hodža nalazi sebe i svoju misao o sudbini sveta i hodu ljudskih
stvari, i u isto vreme zaboravlja sve ostalo: čaršiju, brige o dugovima i
rđavim kmetovima, svoju suviše mladu ženu, čija se mladost i lepota
naglo pretvaraju u glupu, paklenu džandrljivost, a onaj dželep dece
koji bi i carskoj hazni bio težak a na koji on pomišlja samo sa užasom.
Kad se tu pribere i odmori, hodža opet spušta ćepenak i otvara dućan
kao da se vratio odnekud.
Tako i sada sluša prazan razgovor ove dvojice komšija.
— Vidiš ti što je zeman i božje davanje; i kamen nagrize; sve'dno, vala
ko kundura čarapu. Ali ne da Švabo, nego odmah krpi što je naprslo,
— filozofira prvi, jedan poznat neradnik iz čaršije, i srče Ali-hodžinu
kafu.
— 'Ajde, jadan, dok je Drina Drina i ćuprija bi bila ćuprija; i da je
darnuli nisu, trajala bi koliko joj je pisano. Samo džaba ovoliki trošak i
bijuzur, — kaže drugi gost, koji se bavi istim poslom kao i prvi.
Nadugačko bi oni otegli svoju dokonu raspru da ih Alihodža ne prekide.
— A ja vama kažem da ne valja što diraju u ćupriju; i neće izdobriti
ovo popravljanje, vidjećete; kao što je danas popravljaju, tako će je
sutra rušiti. Meni je rahmetli Mula Ibrahim kazivo da je on nalazio u
knjigama da je velika grehota dirati u živu vodu, odvraćati je i menjati
joj tijek, pa makar samo za dan ili za sat. Ama ne zna Švabo da je živ
dok ne kucka i ne čeprka oko nečeg. U oko bi dirnuli! Zemlju bi
prevrnuli da mogu.
Prvi od dvojice dokonih ljudi dokazuje da na kraju krajeva nije zgoreg
što Švabe opravljaju ćupriju. Svakako, ako joj ne produže vek, od toga
joj neće biti ništa.
— A otkud ti znaš da joj neće ništa biti? — upada mu hodža ljutito u
reč. — Ko ti to kaže? Znaš li ti da riječ jedna ruši gradove, a kamoli
ovoliki ršum. Na riječi je sazdan sav ovaj božji dunjaluk. Ti da si
pismen i ilumli, kao što nisi, ti bi znao da ovo nije građevina kao što su
druge, nego od onih što se za božju ljubav i božjom voljom podižu;
jedno vrijeme i jedni ljudi je grade, a druga vremena i drugačiji ljudi
ruše. Ti znaš šta su stariji ljudi pričali, kakav je bio Kameniti han; nije
ga bilo u carevini; pa ko njega poruši? Da je bilo po građi i majstoriji,
hiljadu bi godina trajao; pa opet se istopio kao da je od voska, a sad
na onom mestu na kom je han bio krmad rokću i švapska borija izvija.
— Ama, ja kao velim, kao računam... — brani se onaj.
— Rđavo računaš, — prekida ga hodža. — Da je po takvoj pameti kao
što je tvoja, niti bi se šta gradilo ni rušilo. Ne ide to u tvoju glavu.
Samo, ja vam kažem da sve ovo ne valja i ne sluti na dobro, ni po
ćupriju, ni po kasabu, ni po nas koji sve to očima gledamo.
— Tako je, tako. Zna hodža bolje šta je ćuprija — upada onaj drugi
gost, podsećajući pakosno na nekadašnje Alihodžino stradanje na
kapiji.
— I nemoj mislit' da ne znam — kaže hodža ubeđeno i počinje, već
sasvim umiren, da priča jednu od onih svojih priča kojima se ljudi i
podsmevaju i vole da ih slušaju i po nekoliko puta.
— Nekad je moj rahmetli otac slušao od šeh Dedije i meni kao djetetu
pričao: otkud ćuprija na ovom svijetu i kako je prva ćuprija postala.
Kad je Alah dželešanuhu, biva, stvorio ovaj svijet, zemlja je bila ravna
i glatka ko najljepša savatli tepsija. To je bilo krivo šejtanu koji je
zavidio čovjeku na tom božjem daru. I dok je zemlja bila još onakva
kakva je ispod božje ruke izišla, mokra i mehka ko nepečena ćasa, on
se prikradi i noktima izgrebi lice božje zemlje, koliko je god mogao
više i dublje. Tako su, kako priča kazuje, postale duboke rijeke i
provalije što odvajaju kraj od kraja i dijele ljude jedne od drugih i
smetaju im da putuju po zemlji koju im je Bog dao kao bašču za
njihovu hranu i izdržavanje. Žao bi Alahu kad viđe šta onaj prokletnik
uradi, ali kako nije mogao da se vraća na posao koji je šejtan svojom
rukom opoganio, on posla svoje meleće da pomognu i olakšaju
ljudima. Kad meleći viđeše kako jadni ljudi ne mogu da pređu one
haluge i dubine ni da svršavaju svoje poslove, nego se muče i uzalud
gledaju i dovikuju s jedne obale na drugu, oni iznad tih mjesta raširiše
krila i svijet stade da prelazi preko njihovih krila. Tako ljudi naučiše od
božjih meleća kako se grade ćuprije. E zato je, poslije česme, najveći
sevap sagraditi ćupriju i najveća grehota dirati u nju, jer svaka ćuprija,
od onog brvna preko planinskog potoka pa do ove Mehmedpašine
građevine, ima svoga meleća koji je čuva i drži, dok joj je od Boga
suđeno da stoji.
— Ih, jarabi, jarabi! — čude se učtivo ona dvojica.
Tako oni prekraćuju vreme u razgovoru, dok dan prolazi i radnja
napreduje tamo na mostu, sa koga do njih dopire škripa kolica i lupa
mašine koja meša cement i pesak.
Kao uvek, hodža je i u ovoj prepirci zadržao poslednju reč jer niko nije
hteo ni mogao da se sa njim pregoni do kraja, a ponajmanje ova dva
dokona i praznoglava čoveka, koji piju njegovu kafu i znaju da treba i
sutra da provedu jedan deo svog dugog dana i na njegovom dućanu.
Tako je Alihodža govorio svakome ko bi poslom ili u prolazu svratio na
njegov ćepenak. Svi su ga slušali sa podsmešljivim ljubopitstvom i
prividnom pažnjom, ali niko u kasabi nije delio njegovo mišljenje ni
imao razumevanja za njegov pesimizam ni njegove zle slutnje koje ni
on sam nije umeo da objasni i potkrepi dokazima. Uostalom, svi su
odavno navikli da hodžu smatraju jogunicom i osobenjakom, koji sada,
pod uticajem zrelih godina, teških prilika i mlade žene, sve crno vidi i
svemu daje naročito i zloslutno značenje.
Svet u kasabi bio je, u većini, ravnodušan prema ovim poslovima na
mostu kao i prema svemu ostalom što stranci već godinama rade po
varoši i oko nje. Mnogi su zarađivali vukući pesak, drvo ili hranu za
radnike. Jedino su deca bila razočarana kad se videlo da radnici, preko
drvenih skela, ulaze kroz onaj crni otvor na srednjem stubu, u »sobu«
u kojoj po opštem dečjem verovanju živi Arapin. Iz te prostorije radnici
su iznosili i prosipali u reku bezbrojne koševe ptičjeg đubreta. I to je
bilo sve. Arapin se nije pojavio. I dečaci su uzalud zadocnjavali u
školu, čekajući satima na obali kad će crni čovek izići iz svoga mraka i
prvog radnika koji naiđe udariti u prsa, tako snažno da u velikom luku
odleti sa svoje pomične skele dole u reku. Kivni što se to nije desilo,
neki su od mališana pokušali da pričaju kao da se desilo, ali to nije
zvučalo ubedljivo. Dečaci su ih ismejali. Ni zakletve nisu pomagale.
Tek što je posao oko opravke mosta bio svršen, počeli su radovi na
vodovodu. Kasaba je dosada imala drvene česme od kojih su samo
dve na Mejdanu bile čista izvorska voda; sve ostale, dole u nizini, bile
su u vezi sa rečnom vodom iz Drine ili iz Rzava i mutile su se čim se
koja od dve reke zamuti, a presahnule bi za vreme letnjih vrućina, kad
reke opadnu. Sad su inženjeri pronašli da je ta varoška voda nezdrava.
Nova voda je dovedena čak sa planine, iznad Kabernika, sa one strane
Drine, tako da je vodovod morao biti proveden preko mosta u varoš.
I opet je na mostu nastala vreva i lupa. Dizane su ploče i kopano
ležište za vodovodne cevi. Gorele su vatre na kojima je kuvan katran i
topljeno olovo. Raspredala se kudelja. Svet je opet gledao radove, sa
nepoverenjem i ljubopitstvom kao i sve ranije. Alihodža se mrštio od
dima koji je dopirao preko pijaca do njegovog dućana i prezrivo
govorio o novoj »poganoj« vodi koja ide kroz gvozdene čunkove, tako
da nije ni za piće ni za avdest i koju ni konji ne bi pili da još ima konja
stare dobre pasmine, kakvih je nekad bilo. Podsmevao se Lotiki koja je
uvela vodu u hotel. I svakome ko je hteo da ga sluša dokazivao da je i
vodovod samo jedno od znamenja za nepredviđena zla koja će pre ili
posle naići na kasabu.
Međutim, u leto sledeće godine vodovod je sproveden kao što su
ostvareni i dovršeni svi raniji radovi. Čista i obilna voda, koja nije više
zavisila ni od suše ni od poplava, tekla je na novim gvozdenim
česmama. Mnogi su uveli vodu u avliju, neki i u kuću.
Još iste jeseni počelo je građenje željezničke pruge. To je bio mnogo
duži i važniji posao. Istina, on na prvi pogled nije imao veze sa
mostom. Ali to je bilo samo prividno.
To je ta pruga uskog koloseka koja se u novinskim člancima i
zvaničnoj prepisci zvala »istočna železnica«. Ona treba da veže
Sarajevo sa granicom Srbije, kod Vardišta, i granicom turskog
Novopazarskog Sandžaka, kod Uvca. Ta pruga prolazi kroz samu
kasabu, koja je najvažnija stanica na njoj.
U svetu se mnogo pisalo i govorilo o političkom i strategijskom značaju
te pruge, o predstojećoj aneksiji Bosne i Hercegovine, o daljim
ciljevima Austro-Ugarske, preko Sandžaka ka Solunu, i o svima
zamršenim problemima koji se postavljaju u vezi sa tim. Ali ovde, u
kasabi, sve se još pojavljivalo pod posve bezazlenim, čak privlačnim
vidom. Novi preduzimači, nove gomile radnika, novi izvori zarade za
mnoge.
Ovoga puta sve je bilo naveliko. Četiri godine trajalo je građenje pruge
od 166 kilometara, na kojoj je bilo oko stotinu mostova i vijadukata,
oko 130 tunela, i koja je državu stala 74 miliona kruna. Svet je
izgovarao taj veliki broj miliona i pri tome gledao negde neodređeno u
daljinu, kao da se uzalud napreže da tamo sagleda to brdo novca koji
se izmiče svakom računu i pregledu. »Sedamdeset i četiri miliona!«
izgovarao je mnogi kasabalija samosvesno i znalački, kao da su ih
njemu na dlan brojali. Jer, čak i u ovoj zabačenoj kasabi, gde je život
u dve trećine svojih pojava bio još potpuno istočnjački, ljudi su počeli
da robuju brojkama i da veruju u statistiku. »Sedamdeset i četiri
miliona«. »Nešto manje od pola miliona, upravo 445.782,12 kruna, po
kilometru«. Tako je svet ispirao usta velikim brojkama, ali od toga nije
bio ni bogatiji ni pametniji.
Za vreme građenja pruge, svet je prvi put osetio da to nije više ona
laka, sigurna i bezbrižna zarada iz prvih godina posle okupacije. Već
nekoliko poslednjih godina skaču cene robi i svakodnevnim potrebama.
Skaču, a nikad se ne vraćaju, nego posle kraćeg ili dužeg vremena
skaču ponovo. Istina, ima i zarade, i nadnice su visoke, ali su uvek bar
za dvadeset od sto niže od stvarnih potreba. To je neka luda i
podmukla igra, koja sve većem broju ljudi sve češće zagorčava život,
ali protiv koje se ne može ništa, jer dolazi odnekud iz daleka, iz istih
onih nedokučljivih i nepoznatih izvora iz kojih su dolazile i blagodeti
prvih godina. I mnoge gazde, koje su se obogatile odmah posle
okupacije, pre petnaestak-dvadeset godina, sada su siromasi, i sinovi
im za tuđ račun rade. Istina, ima novih ljudi koji su stekli, ali i u
njihovim rukama poigrava novac kao živa, kao neka vradžbina posle
koje čovek može lako da se nađe praznih ruku i crna obraza. Sve se
više pokazuje da zarada i lakši život koji ona donosi imaju svoje
naličje, da su i novac i onaj ko ga ima samo ulog u nekoj velikoj
ćudljivoj igri kojoj niko ne zna sva pravila i ne može da predvidi ishod.
I ne sluteći, svi mi u toj igri igramo, neko sa manjim neko sa većim
ulogom, ali svi sa stalnim rizikom.
U leto četvrte godine prošao je kroz kasabu prvi voz, okićen zelenilom
i zastavama. Bilo je veliko narodno veselje. Radnicima je služen ručak
sa buretima piva. Inženjeri su se fotografisali oko prve lokomotive.
Vožnja je toga dana bila besplatna. (»Jedan dan džaba, a cijelog vjeka
za pare«, rugao se Alihodža onima koji su iskoristili taj prvi voz.)
Tek sada kad je železnica ostvarena i proradila, videlo se šta to znači
za most, njegovu ulogu u životu kasabe i njegovu sudbinu uopšte.
Pruga je išla niz Drinu, onom strminom ispod Mejdana, usečena u
breg, opasivala varoš i spuštala se u ravnicu kod poslednjih kuća, na
obali Rzava. Tu je bila stanica. Ceo saobraćaj za ljude i robu, sa
Sarajevom i preko njega sa ostalim zapadnim svetom, ostao je sada
na desnoj obali Drine. Leva obala, i sa njom most, potpuno su
umrtvljeni. Preko mosta je prelazio samo još svet iz sela sa leve obale
Drine; seljaci sa svojim malim, pretovarenim konjima i volovskim
kolima, ili konjske zaprege koje vuku drvo iz udaljenih šuma na
železničku stanicu.
Drum koji se od mosta penjao preko Lijeske na Semeć i otud vodio
preko Glasinca i Romanije za Sarajevo, i koji je nekad odjekivao od
kočijaškog pevanja i od bronza na kiridžijskim konjima, počeo je da
zarasta u travu i onu sitnu, zelenu mahovinu koja prati lagano
umiranje pojedinih puteva i građevina. Nije se više putovalo ni
ispraćalo preko mosta, nije se na kraju opraštalo, uzjahivalo, ni
ispijala, onako s konja, rakija »za pohodnju«.
Kiridžije, konji, natkrivene arabe i staromodni mali fijakeri kojima se
nekad putovalo u Sarajevo ostali su bez posla. Putovanje nije trajalo
dva puna dana, sa konakom u Rogatici, kao dosada, nego svega četiri
sata. I to su bili oni brojevi od kojih svetu pamet staje, ali svet govori
o njima i dalje, bez pameti, sa uzbuđenjem, računajući sve dobitke i
uštede koje brzina donosi. Kao čudo su gledani prvi građani koji su
istog dana otišli u Sarajevo, svršili neki posao i uveče se vraćali kući.
Izuzetak je činio Alihodža, nepoverljiv, svojeglav, uočljiv i »mimo
svijet« u tome kao uvek i u svemu ostalom. Onima koji su se hvalili
brzinom kojom sada svršavaju poslove i računali koliko se uštedi
vremena, napora i novca, on je zlovoljno odgovarao da nije važno
koliko čovek vremena uštedi, nego šta s tim ušteđenim vremenom
radi; ako ga na zlu upotrebi, onda bi bilo bolje da ga nema. Dokazivao
je da nije glavno pitanje da li čovek brzo ide, nego kud ide i po
kakvom poslu, i da, prema tome, brzina ne znači uvek i preimućstvo.
— Ako ideš u džehenem, bolje ti je da ideš polako, — govorio je jetko
jednom mladom trgovčiću; — ti si budala kad misliš da je Švabo pare
trošio i mašinu proveo samo zato da bi ti mogao brže putovati i
poslove svršavati. Ti vidiš samo da se voziš, a ne pitaš se šta mašina
odvlači i dovlači osim tebe i takvih kao što si ti. Ali to u tvoju glavu ne
može stati. Vozaj se ti, živ bio, vozaj kud god hoćeš, ama sve se bojim
da će ti to vozanje jednog dana na nos udariti. Doći će vrijeme pa će
te Švabo voziti i tamo gdje ti nije milo i gdje nikad pomislio nisi da
ideš.
I kad god bi čuo pisak lokomotive, koja popreko prolazi onom
strminom iznad Kamenitog hana, Ali-hodža bi namrštio čelo, usne bi
mu zaigrale nerazumljivim šapatom i, gledajući sa svoga ćepenka
kameni most u večno istoj kosoj perspektivi, on bi produžio da ispreda
svoju staru misao: da su najveće građevine zasnovane na jednoj reči, i
mir i opstanak čitavih varoši i njihovih stanovnika, može biti, na
jednom pisku. Ili da bar tako nemoćnom čoveku, koji mnogo pamti i
naglo stari, izgleda.
Ali u tome, kao i svemu ostalom, Alihodža je bio usamljen, kao
osobenjak i zavrzlama-čovek. Istina, i seljaci su se teško privikavali na
željeznicu. Služili su se njome, ali nisu mogli da se srode s njom i da
joj uhvate ćud i naviku. U ranu zoru oni se spuštaju s brda, sa suncem
stignu u kasabu i već kod prvih dućana uzbuđeno pitaju svakog koga
sretnu:
— Je li otišla mašina?
— Da si ti živ i zdrav, rođače, otišla je odavno, — lažu bezdušno
dokone dućandžije sa ćepenaka.
— Ama, boga ti?
— Sutra će druga.
Sve to pitaju ne zaustavljajući se, žureći i dalje i navikujući na žene i
decu, koji zaostaju.
Tako stignu trkom na stanicu. Tu ih neko od osoblja umiri i kaže im da
su prevareni i da ima još tri dobra sata do polaska voza. Tada odahnu,
posedaju uza zid stanične zgrade, rasprte torbe, doručkuju,
razgovaraju ili kunjaju, ali su stalno na oprezu i čim neka teretna
lokomotiva negde pisne, oni poskaču i počnu da prte svoje rasturene
stvari vičući:
— Ustajte! Ode mašina!
Službenik na peronu ih grdi i gura napolje:
— Ama, jesam li vam rekao da ima više od tri sata do polaska voza?
Kud ste nasrnuli? Jeste li vi pametni?
Oni se vraćaju na svoje staro mesto, sedaju ponovo, ali ih sumnja i
neverica ne napuštaju. I kod prvog piska ili samo sumnjivog šuma oni
će ponovo poskakati na noge i navaliti na peron, da ponovo budu
vraćeni da strpljivo čekaju i pažljivo osluškuju. Jer, ma koliko da im se
govori i dokazuje, u dnu svesti oni tu »mašinu« ne mogu drugačije da
shvate do kao neku brzu, zagonetnu i podmuklu švapsku ujdurmu,
koja neopreznom čoveku izmakne dok on okom trepne i koja samo to i
gleda: kako da prevari seljaka putnika i da ode bez njega.
Samo, sve su to bile sitnice, i te seljačke nespretnosti i Alihodžina
mrštenja i gunđanja. Svet je sa njima terao šalu a u isto vreme brzo
se navikavao na železnicu kao i na sve ostalo što je novije, lakše i
prijatnije. Odlazio je i sada na most i sedeo na kapiji, kao što se
oduvek radilo, prelazio ga u svojim svakodnevnim poslovima, ali je
putovao pravcem i načinom na koji su ga upućivala nova vremena. I
brzo i lako se pomirio sa mišlju da put preko mosta ne vodi više u svet
i da most nije ono što je nekad bio: veza Istoka sa Zapadom. Bolje
rečeno, svet nije, u svojoj većini, ni mislio na to.
A most je i dalje stajao, onakav kakav je oduvek bio, sa svojom
večitom mladošću savršene zamisli i dobrih i velikih ljudskih dela koja
ne znaju šta je starenje ni promena i koja, bar tako izgleda, ne dele
sudbinu prolaznih stvari ovoga sveta.
Ali tu pored mosta, u kasabi sa kojom ga je sudbina vezala, dozrevali
su plodovi novih vremena. Došla je godina 1908. i sa njom veliko
uznemirenje i neka mukla pretnja koja od tada više nije prestajala da
pritiskuje kasabu.
U stvari, počelo je to mnogo ranije; nekako sa građenjem pruge i sa
prvim godinama novog stoleća. Uporedo sa dizanjem cena i sa onom
neshvatljivom ali osetnom igrom skakanja i padanja hartija, dividendi i
novca, počelo je sve više da se govori o politici.
Dotada su se ljudi u kasabi bavili isključivo onim što im je blizo i
poznato, svojom zaradom, svojim razonodama, uglavnom samo
pitanjima svoje porodice i svoje mahale, varoši ili verske zajednice, ali
uvek neposredno i ograničeno, ne gledajući mnogo napred ni suviše
nazad. Sad su se pak sve više pojavljivala u razgovorima pitanja koja
leže negde dalje, izvan toga kruga. U Sarajevu su osnivane verske i
nacionalne stranke i organizacije, srpske i muslimanske, a odmah
zatim osnivani su njihovi pododbori u kasabi. U kasabu su stizali novi
listovi koji su pokretani u Sarajevu. Osnivane su čitaonice i pevačka
društva. Prvo srpska pa muslimanska i, na kraju, i jevrejska. Đaci iz
gimnazija i studenti sa univerziteta u Beču i Pragu stizali su kućama o
raspustu i donosili nove knjige, brošure i nov način izražavanja. Svojim
primerom oni su pokazivali mlađim kasabalijama da jezik ne mora biti
stalno za zubima i reč uvek zaostajati daleko iza misli kao što su stariji
stalno verovali i tvrdili. Iskrsla su imena novih organizacija, verskih i
nacionalnih, na širim osnovama, sa smelijim ciljevima, zatim i
radničkih. Prvi put se tada u kasabi čula reč »štrajk«. Mlade kalfe su se
uozbiljile. Uveče, na kapiji, oni su vodili između sebe drugima
nerazumljive razgovore i izmenjivali male brošure bez korica, sa
naslovima »Šta je socijalizam?«, »Osam sati rada, osam sati odmora,
osam naobrazbe«, »Ciljevi i putevi svjetskog proletarijata«.
Seljacima je govoreno o agrarnom pitanju, o kmetovskom odnosu, o
beglučkim zemljama. Seljaci su slušali gledajući malo u stranu, mičući
jedva primetno brkovima i mršteći čelo, kao da se trude da sve to
zapamte i da o tome posle razmišljaju nasamo ili razgovaraju sa
svojima.
Bilo je dosta građana koji su i dalje oprezno ćutali ili suzbijali takve
novine i te smelosti misli i jezika. Ali ih je bilo još više, naročito među
mlađima, siromašnijima i dokonijima, koji su sve to primali kao
radosne nagovesti koje odgovaraju njihovim dotad ućutkavanim i
suzbijanim unutarnjim potrebama i unose u njihov život ono nešto
veliko i uzbudljivo što mu je dotle nedostajalo. Pri čitanju govora i
članaka, protesta i memoranduma verskih ili stranačkih organizacija,
svaki od njih je imao osećanje da se nešto razvezuje u njemu, da mu
se vidik širi, misli oslobađaju i snage vezuju sa drugim, udaljenim
ljudima i snagama na koje dotada nije mislio. Sad su i jedan na drugog
počeli da gledaju sa neke tačke sa koje se dosada nisu nikad
posmatrali. Ukratko, činilo im se, i u tome, da život postaje prostraniji,
bogatiji, da se granice nedopuštenog i nemogućeg pomeraju i da se
otvaraju izgledi i mogućnosti kakvih dosada nije bilo, i za onoga ko ih
dosada nije imao. U stvari, nisu oni ni sada ničeg novog imali ni šta
bolje videli, ali su mogli da bace pogled iznad svoje kasabalijske
sadašnjice, da imaju uzbudljivu iluziju širine i snage. Njihove navike se
nisu menjale, način života i oblici međusobnog opštenja bili su isti,
samo što su u drevni ritual dokonog sedenja uz kafu, duvan i rakiju
ulazile idejne prepirke, smele reči i nov način razgovora. Ljudi su
počeli da se dele i okupljaju, odbijaju i privlače po novim merilima i na
novim osnovama, a snagom starih strasti i drevnih nagona.
Sad su počeli događaji i spolja da nalaze odjeka u kasabi. Došla je
promena na prestolu u Srbiji, 1903. godine, a zatim promena režima u
Turskoj. Kasaba, koja je na samoj granici Srbije i nedaleko od turske
granice, a dubokim vezama vezana za jednu ili drugu od ove dve
zemlje, osetila je te promene, preživljavala ih i tumačila, iako se o
njima nije javno govorilo ni otvoreno kazivalo sve što se misli i oseća.
U kasabi je počeo da se oseća življi rad i pritisak vlasti; najpre civilnih
a zatim i vojnih. I to u posve novom obliku: ranije se gledalo šta ko
radi i kako se vlada, a sad se raspitivalo šta ko misli i kako se
izražava. Sve se više povećavao broj žandarma po okolnim selima uz
granicu. U komandu mesta stigao je naročit obaveštajni oficir, Ličanin.
Policija je hapsila i kažnjavala globom mladiće zbog neopreznih izjava
ili zabranjenih srpskih pesama. Proterivani su sumnjivi stranci. I među
samim građanima dolazilo je do svađe i tuče zbog razlika u
mišljenjima.
Sa uvođenjem železničke veze nije samo putovanje postalo kraće i
prevoz robe lakši; nekako u isto vreme i događaji su ubrzali svoj tok.
Ljudi u kasabi nisu to ni primećivali, jer je ubrzanje bilo postepeno i jer
su svi bili njime obuhvaćeni. Svet se navikavao na uzbuđenja;
uzbudljive vesti nisu više bile retkost i izuzeci, nego svagdanja hrana i
prava potreba. Celokupni život se nekud ustremio, naglo ubrzao kao
što potočna voda ubrzava svoj tok neposredno pre nego što se
prelomi, obori niz strme stene i pretvori u slap.
Bile su prošle svega četiri godine od prolaska prvog voza kroz kasabu,
kad je pred podne jednog oktobarskog dana prilepljen na kapiji, ispod
same ploče sa turskim natpisom, velik beo plakat. Prilepio ga je
služitelj Kotarskog ureda, Drago. Najpre su se iskupila deca i dokoni
ljudi, a zatim su počeli da stižu i ostali. Pismeni su čitali naglas, sričući
i zastajkujući kod stranih izraza i neobičnih kovanica. Ostali su slušali
ćuteći i oborenih očiju, i pošto bi čuli i malo postojali, odlazili bi, ne
dižući pogleda sa zemlje, prelazeći dlanom preko brkova i brade kao
da brišu reč koju umalo što nisu izgovorili.
Kad je klanjao podne, došao je i Alihodža, pošto je samo sohu
preprečio na dućanskim vratima, u znak da je dućan zatvoren. Ovoga
puta proglas nije bio i na turskom jeziku i hodža nije umeo da ga čita.
Jedno momče čitalo je naglas, potpuno mehanički, kao u školi:
PROGLAS
na narod Bosne i Hercegovine
»Mi Franjo Josip I, Car Austrijski, Kralj češki itd. i Apo-apostolski Kralj
Ugarski, stanovnicima Bosne i Hercegovine:
»Kad je ono prije jednog po-pokoljenja Naša vojska prekoračila
granice Vašijeh zemalja...«
Alihodža oseti kako ga zabride desno uho ispod bele ahmedije, i kao
da je juče bilo, iziđe mu pred oči svađa sa Karamanlijom, ono nasilje
koje je tada nad njim izvršeno, pa crven krst kako pliva u suzama, dok
njega švapski vojnik pažljivo otkiva, pa beo plakat sa ondašnjim
proglasom na narod.
Momče je čitalo dalje:
»... dano Vam je uv-uv-jerenje da nijesu došli kao dušmani, nego kao
Vaši prijatelji s čvrstom voljom da uklone sva zla koja su Vašu dodom-domovinu
godinama teško pritiskala.
»Ova riječ, dana Vam u onom oz-ozbiljnom tre-nut-nut-ku...«
Svi zagrajaše na neveštog čitača koji se, zbunjen i pocrveneo, izgubi
među svetom, a na njegovo mesto dođe neki nepoznat čovek u
kožnom kaputu, kao da je čekao na to, i stade da čita brzo i tečno, kao
molitvu koju zna odavno napamet:
»Ova riječ, dana Vam u onom ozbiljnom trenutku, pošteno je odista
održana. Naša vlada se uvijek ozbiljno trudila da, u miru i zakonitosti
marljivo radeći, Vašu domovinu privede srećnijoj budućnosti.
»I Mi, na Našu veliku radost, smijemo slobodno reći: sjeme što je
bačeno u brazde podrivanog tla, bogatom je nikli istjerano. I Vi isti
morate to kao blagodat osjećati: da su namjesto sile i zuluma stupili
red i sigurnost, da se rad i život nalaze u stalnom razvitku, da se
oplemenjujući uticaj umnožene obrazovanosti pokazao i da se pod
zaštitom uređene uprave može svak plodovima svoga rada veseliti.
»Sviju nas je ozbiljna dužnost da ovijem putem neumorno naprijed
koračamo.
»Imajući tu metu pred očima držimo da je došlo vrijeme da
stanovnicima obiju zemalja ukažemo nov dokaz naše vjere u njihovu
političku zrelost. Da bi Bosnu i Hercegovinu podigli na viši stepen
političkog života, odlučili smo Se podijeliti objema zemljama
konstitucionalne ustanove — koje će odgovarati njihovijem prilikama i
zajedničkijem interesima — i stvoriti na taj način zakonsku podlogu za
predstavništvo njihovih želja i koristi.
»Neka se sluša i Vaša riječ, kad se unaprijed uzodlučuje o stvarima
Vaše domovine, koja će kao i dosada imati svoju zasebnu upravu.
»No prvi je neophodni uslov za uvađanje ove zemaljske ustavnosti:
opredjeljenje jasna i nesumnjiva pravnog položaja obiju zemalja. S
toga razloga, a i držeći na pameti one veze koje su u starijim
vremenima postojale između Našijeh dičnijeh Predaka na ugarskom
prestolu i ovijeh zemalja, protežemo Mi prava Naše suverenosti na
Bosnu i Hercegovinu i hoćemo da se i na ove zemlje primjenjuje red
nasljedstva, koji vrijedi za Našu kuću.
»Tako će stanovnici obiju zemalja postati učesnici u svijem onijem
dobročinstvima, što ih može pružiti trajno učvršćenje njihove
dosadanje veze. Novi će poredak biti jamstvo da će kultura i
blagostanje u Vašoj domovini naći sigurno ognjište.
»Bosanci i Hercegovci!
»Među mnogijem brigama, koje Naš presto okružuju neće unaprijed
biti posljednja ona za Vaše materijalno i duhovno dobro. Viša misao
jednakoga prava sviju pred zakonom: sudjelovanje pri donošenju
zakona i u upravi zemlje; jednaka zaštita sviju vjeroispovijesti, jezika i
nacionalne svojstvenosti — sva ova visoka dobra uživaćete u punoj
mjeri.
»Sloboda pojedinca i dobro cjeline biće zvijezda vodilja Naše vlade za
obadvije zemlje__
Malo otvorenih usta i nagnute glave, Alihodža je slušao te u većini
neobične ili nepoznate reči, a i one koje mu same po sebi nisu strane
dolaze mu u ovom sklopu nekako čudne i nerazumljive: »Sjeme...
bačeno u brazde podrivanog tla«, »neophodni uslov za uvađanje ove
zemaljske ustavnosti: opredjeljenje jasna i nesumnjiva pravnog
položaja...«, »Zvijezda vodilja Naše vlade ...« Da, to su opet te
»carske riječi!« A kod svake pojedine od njih pred unutarnjim
pogledom hodžinim čas se otvori neki dalek, neobičan i opasan vidik,
čas se spusti neka zavesa, crna i olovna, pred samim zenicama. Tako
naizmence; ili ne vidi ništa ili vidi nešto što ne razume i što ne sluti na
dobro. — U ovom životu ništa nije isključeno i svako je čudo mogućno.
Evo gde čovek može pažljivo da sluša, a da ništa ponaosob ne
razabire, i da sve zajedno potpuno shvati i pravilno razume! To seme,
ta zvezda, te brige prestola, sve bi to moglo biti i na stranom nekom
jeziku, a hodža bi ipak, čini mu se, razumeo šta se njima hoće da kaže
i želi da postigne. Ovo se carevi, evo već trideset godina dovikuju
preko zemalja i gradova i preko glava svojih naroda. A teška je svaka
reč u svakom proglasu svakog cara. Zemlje se kidaju, glave lete od
njih. Tako se to kaže »seme ... zvezda... brige prestola« da se ne bi
moralo nazvati pravim imenom i kazati što jeste: da i zemlje i
pokrajine, a sa njima i živi ljudi i njihova naselja, idu od ruke do ruke
kao sitna para, da pravoveran i dobronameran čovek ne nalazi na
zemlji mira, ni onoliko koliko mu za njegov kratki vek treba, da se
njegovo stanje i imanje menja nezavisno od njega i protivno njegovim
željama i najboljim namerama.
Sluša Alihodža i sve mu dolazi kao da su to one iste reči od pre
trideset godina, ista olovna težina u grudima, ista poruka da je njihovo
svršeno, da je »turska svijeća dogorila«, samo što to mora da im se
ponavlja, jer neće da shvate ni uvide, nego se sami zavaravaju i prave
nevešti.
»Vi ćete se zato podsigurno pokazati dostojni povjerenja, koje se u
Vas polaže, da će plemeniti sklad između vladara i naroda, taj
najdragocjeniji zalog svega državnog napredka, Naš zajednički rad
uvijek pratiti.
»Dano u Našem kraljevskom glavnom i prestonom gradu Budim-Pešti.
Franjo Josip, s. r.«
Tako je završio čitanje čovek u kožnom kaputu i odjednom se
neočekivano i jako prodrao:
— Živilo Njegovo Veličanstvo naš Car!
— Živiooo! — viknu onaj dugački Ferhat što pali opštinske fenjere, kao
poručen.
Svi se ostali u istom trenutku ćutke raziđoše.
Još nije dobro ni pala noć toga dana kad je veliki beli proglas pocepan i
bačen u Drinu. Sutradan je uhapšeno nekoliko srpskih mladića pod
sumnjom da su oni to učinili, a na kapiji je ponovo prilepljen beli
plakat i pored njega postavljen opštinski stražar.
Čim jedna vlada oseti potrebu da svojim građanima obećava putem
plakata mir i blagostanje, treba biti na oprezu i očekivati obrnuto od
toga. Već krajem oktobra stala je da stiže vojska, i to ne samo
vozovima nego i starim, napuštenim putem. Kao pre trideset godina,
spuštala se strmim drumom od Sarajeva i preko mosta ulazila u
kasabu, sa oruđima i komorom. Bilo ih je svih rodova i oružja, osim
konjice. Sve su kasarne bile pune. Logorovalo se pod šatorima.
Neprestano su stizale nove jedinice, zadržavale se po nekoliko dana u
varoši, a zatim su raspoređivane po selima uzduž granice prema Srbiji.
Vojnici su bili u većini rezervisti, raznih narodnosti, sa dosta novca.
Kupovali su svoje sitne potrebe po dućanima i voće i šećerleme po
ćoškovima. Cene su skakale. Sena i zobi nestade potpuno. Na
bregovima oko varoši počeše da grade utvrđenja. I na samom mostu
poče čudan posao. Na sredini, odmah kad se pređe kapija, idući iz
varoši na levu obalu Drine, počeše naročito odeveni radnici da buše u
jednom stubu neku jamu u veličini jednog četvornog metra. Mesto na
kome se radilo bilo je prekriveno zelenim šatorom ispod koga se čulo
stalno kucanje koje se spuštalo sve dublje. Iskopani kamen bacan je
odmah preko ograde u reku. Ma koliko da se posao krio, u kasabi se
znalo da se to most minira, to jest da se kopa dubok otvor kroz jedan
stub mosta, sve do dna, i da će u njegov temelj biti položen eksploziv
za slučaj da dođe do rata i da bude potrebno razaranje mosta. U
izbušeni otvor su spuštane dugačke železne merdevine i kad je sve
bilo gotovo, na otvor je postavljen poklopac od železa. A već posle
nekoliko dana ta železna ploča izjednačila se sa kamenjem i prašinom i
preko nje su išla kola, gazili konji i hitali pešaci za poslom i ne
pomišljajući na minu i eksploziv. Samo bi se dečaci koji idu u školu
zaustavljali na tom mestu, kuckali ljubopitljivo u ta železna vrata,
nagađali šta se krije iza njih, maštali o nekom novom Arapinu koji je
skriven u mostu, prepirali se o tome šta su eksplozivi, kako je njihovo
dejstvo i da li se uopšte može ovolika građevina razoriti.
Od odraslih jedini je Alihodža Mutevelić obilazio i zagledao mrko i
podozrivo i onaj zeleni šator, dok se radilo, i gvozdeni kapak koji je
posle toga ostao na mostu. Slušao je šta se govori i šapuće: da je u
tom stubu izbušena rupa kao bunar i u nju postavljen eksploziv i da je
vezan električnom žicom sa obalom, tako da komandant može u svako
doba dana ili noći razoriti most posred srede, kao da je od šećera a ne
od kamena. Slušao je hodža, vrteo glavom, razmišljao o tome i danju,
kad bi se povukao u svoj tabut, i noću u postelji, kad je vreme
spavanju; čas je verovao, čas odbijao takvu mogućnost kao suviše
ludu i bezbožnu, ali je stalno o tome brinuo, tako da su mu i na san
izlazili njegovi stari, nekadašnji mutevelije Mehmed-pašina vakufa i
pitali ga strogo: šta je to, i kakav je to poso sa ćuprijom. Sam je
preturao tu brigu po glavi. Nije hteo nikoga u čaršiji da pita, smatrajući
da pametan čovek već odavno nema s kim da se posavetuje ni ljudski
porazgovori u ovoj kasabi, jer su svi ljudi ili izgubili obraz i pamet ili i
sami zbunjeni i ogorčeni, ovako kao i on.
Pa ipak, jednog dana pružila mu se prilika da se i o tome obavesti.
Jedan od begova Brankovića iz Crnče, Muhamed, služio je vojsku u
Beču, ostao tamo kao Langediener, i doterao do feldvebela. (To je bio
unuk onog šemsibega koji se posle okupacije zatvorio u svoju Crncu i
presvisnuo od jada, i koji se i danas pominje među starim Turcima kao
nedostižan primer moralne veličine i doslednosti.) Muhamedbeg je te
godine došao na odsustvo. Bio je riđ, visok i pun čovek, u
besprekornoj modroj uniformi, sa žutim gajtanima, crvenim
kićankama, na srebrnim zvezdicama pod vratom, kao behar belim
kožnim rukavicama na rukama i crvenim fesom na glavi. Uglađen,
nasmejan, besprekorno čist i doteran, šetao je po čaršiji, kuckao
svojom dugom sabljom diskretno po kaldrmi, i svakome se javljao
ljubazno i sigurno, kao čovek koji jede carski hleb i niti sumnja u sebe
niti ima šta da se pribojava od drugih.
Kad je taj Muhamedbeg došao i hodži na dućan, upitao se sa njim za
zdravlje i seo da popije kafu, iskoristio je Alihodža priliku da od njega
kao od carskog čoveka koji živi daleko od kasabe potraži objašnjenje
za brigu koja ga mori. Kazao mu je u čemu je stvar, šta se radilo na
mostu i šta se u kasabi govori, i zapitao ga da li je mogućno i to čudo:
da se s planom sprema rušenje jedne zadužbine od opšte koristi, kao
što je ova.
Čim je čuo o čemu je govor, feldvebel se naglo uozbilji. Nestalo
širokog osmejka i njegovo riđe, izbrijano lice dobi neki drven izraz kao
da je na paradi, u trenutku kad se komanduje: mirno! Poćuta malo,
kao u neprilici, i onda nekim stišanim glasom odgovori.
— Ima od toga svega ponešto. Ali, ako hoćeš pravo da ti kažem,
najbolje je ne raspitivati i ne govoriti o tome, jer to spada u ratne
pripreme, službene tajne, i tako dalje, i tako dalje.
Hodža je mrzeo sve nove izraze, a naročito to »itakodalje«. Nije samo
stoga što mu je paralo uši, nego što je jasno osećao da sama ta reč u
govoru stranaca stoji umesto prećutane istine, kao i da sve ono što je
ispred nje rečeno ne znači ništa.
— Ama, nemoj ti meni, bog ti dao, to njihovo: »... i dalje i dalje«,
nego ti meni kaži i protumači, ako možeš, šta se to radi sa ćuprijom.
To ne more biti tajna. I kakva ti je to tajna koju znaju i deca iz
mekteba? — upada hodža ljutito. — I šta ima, bog te veselio, ćuprija
sa njihovim ratovanjem?
— Ima, Alihodža, još kako ima, — kaže Branković, sad opet nasmejan.
I objašnjava mu ljubazno i onako malo s visoka kao što se govori deci,
kako je sve to predviđeno u pravilima službe, kako postoje za to pioniri
i pontoniri, kako u carskoj vojsci svaki zna samo svoj posao i nema
ništa da brine ni da se meša u tuđu »branžu«.
Sluša ga hodža, i sluša i gleda, ali slabo razume i ne može dugo da
izdrži.
— Ama, sve je to lijepo, dobar si čovječe, ali znaju li oni da je ovo
vezirov hair, da je za dušu i za božji hator građeno i da je haram i
kamen sa njega odbiti?
Feldvebel samo raširi ruke, sleže ramenima, stište usne i sklopi oči,
tako da mu lice dobi neki lukav i učtiv izraz, nepomičan, slep, gluh,
kakav ljudi mogu da steknu samo dugogodišnjim radom u drevnim i
trulim administracijama, u kojima se diskrecija odavno izrodila u
bezdušnost a poslušnost u kukavičluk. List bele, neispisane hartije još
je rečit prema nemom oprezu toga lica. A odmah zatim carski čovek
otvori oči, opusti ruke, izgladi lice, i uze na sebe svoj stalni izgled one
sigurne, nasmejane vedrine u koj
Pretplati se na:
Objavi komentare (Atom)
Nema komentara:
Objavi komentar