Stari most

Stari most je čuveni most preko rijeke Neretve u Mostaru. Sagrađen je između 1557 - 1566 godine, djelo turskoga graditelja Hajrudina. 9. novembra 1993. HVO je srušio Stari most. Nakon obnove 2004. most je uvršten na popis svjetske kulturne baštine UNESCO-a. Poznat je kao glavni simbol Mostara i Hercegovine. Mostarski Stari most je kameni most izgrađen od kamena tenelija. Luk je dug skoro 29, a visok 20, metara, savijen blizu sniženog polukruga. Karakteriziran je po tankom i elegantnom obliku: profil mosta je bio toliko tanak i visoko iznad vode da je mnogima bilo teško zamisliti da takva građevina se može napraviti od ogromnih kamenih blokova. Most je svijetle sjajne boje koja se mijenja tokom dana, zavisno od Sunca. Most je bio izgrađen jednostavno da se spoje dvije obale Neretve, bez ikakve ukrasne namjere ili posebnog značaja. Glavni utjecaj na dizajn mosta imala je morfologija mjesta i okoline. Cijeli kompleks nije posljedica jednog dizajna nego razvoj kroz doba, zavisan od historijskih događaja i potrebe za zaštitu prijelaza preko rijeke. Stari most nije povezan ni s jednim specifičnim stilom ili periodom u arhitekturi tako da je jedinstven u svijetu. Prije izgradnje Starog mosta taj dio Neretve već je bio premošten. Ovaj most, i sam Mostar, prvi se put spominje u pismu jednog Dubrovčanina vijeću svog grada u kojem piše da je Vladislav Hercegović, sin hercega Stjepana, odmetnuo od oca i da mu je zauzeo Blagaj i 2 kule i most na Neretvi (et do castelli al ponte Neretua). Osmanlije su osvojile ovo područje 1466. i gradić pored mosta postao je sve veći i značajniji baš zbog njega. Ne zna se tačno kad je bio izgrađen ovaj prvi most, ali se zna da je služio sve do vladavine Mehmeda II Osvajača u 15. vijeku, kad je bio izgrađen novi. Ipak, ovaj novi također je bio lošeg kvaliteta. Ćatib Čelebi, osmanlijski zemljopisac iz 17. vijeka, napisao je da je most drveni, istrošen, na lancima, da se prilikom prelaza trese i da je premirao od straha prelazeći ga. Zato nije iznenađujuće da su građani Mostara zamolili sultana Sulejmana Veličanstvenog da izgradi novi kameni most. Projekt mosta je bio dat mimaru Hajrudinu, istanbulskom arhitekti i učeniku čuvenog mimara Sinana. Prema legendi, Hajrudin je pobjegao iz Mostara dan prije no što su podizane skele, iz straha od Sulejmana Veličanstvenog, koji je prijetio da bi Hajrudin bio osuđen na smrt ako bi se luk mosta ikad raspao. Međutim, nema ni podatka da je Hajrudin ikad vidio svoj most. Umjesto Hajrudina, izvodač gradnje mosta bio je lokalni čovjek, Mehmed Karađoz. Radovi su započeti 24. oktobra 1557. Za gradnju je bilo potrebno 456 blokova kamenja i 300.000 akči (tadašnji novac Osmanlijskog carstva). Kamen je bio čuveni tenelija, vjerovatno dobijen iz kamenoloma smještenog otprilike 5 km južno od grada. Radnici su uglavnom bili iz okoline Dubrovnika i iz kadiluka Popovo, koji su bili poznati tesari i kamenoresci. Rad je bio završen 9 godina kasnije, 1566. Treba napomenuti da je Mostar dobio ime po čuvarima lokalnog mosta, tj. mostarima. Sam most u historiji je bio zvan "Novi", "Sultana Sulejmana", "Veliki" i "Stari". Tokom rata u BiH (1992-1995), most je djelomično oštećen od strane srpskih snaga i JNA. 9. novembra 1993. HVO je srušio Stari most kao dio kampanje granatiranja i teroriziranja Mostara. Dan ranije HVO je započeo s kampanjom rušenja mosta ispaljujući na desetine projektila u luk i kule, što je okončano sutradan njegovim konačnim rušenjem. Nakon objavljivanja 36 Tuđmanovih stenograma, može se zaključiti da je rušenje mosta bilo dio smišljene kampanje agresije Hrvatske, koja se, između ostalog, ogledala i u urbicidu. O metodama urbicida i agresije Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu svjedoči i razgovor Tuđmana s Jankom Bobetkom i Rosom 6. novembra 1993, samo 4 dana prije rušenja Starog mosta. U jednom trenutku Tuđman od Rose traži da protiv Bošnjaka primijeni "neke elemente zastrašivanja": "Da bi osigurao ove granice Hrvatske, izvoli upotrijebiti sve što je moguće, jedino nećeš bojne otrove". Na što Roso odgovara: "Tu je taj problem što su ta punjenja miksnog tipa, miješana i jako su velika, ne možemo ih razdvojiti, 500 kg, to bi uništilo jedan cijeli grad kemijski... Ja čuvam to kao adut, ovi naši iz BiH to znaju". Samo četiri dana kasnije, novi sastanak, sa hitnom temom: srušen je Stari most u Mostaru. "Neki elementi zastrašivanja" koje je Tuđman zahtijevao, primijenjeni su. Sada Tuđman pita: "Dobro, usput, taj mostarski most, tko ga je porušio". Slijedi odgovor Mate Bobana, koji je značajan doprinos u historiji ratnog cinizma: "Bile su strašne kiše". Stari Most je, dakle, porušio Pero Zubac svojom poezijom, svojim "Mostarskim kišama". Tuđman je ipak oprezan, pita: "Hoćemo li opet mi biti optuženi". Tada se pokreće čitava strategija prikrivanja zločina: pada dogovor da se kontaktiraju veze u španskom bataljonu, da se stranci nagovore da lažu o tome da Hrvati nisu srušili Most. Mate Granić: "Imati tu informaciju, imati sve, jer ako oni kažu dobru informaciju onda je to izuzetno, jer se inače to na CNN...". Tuđman: "Inače, među nama, rušenje u vojnom pogledu, kome ide više u korist?" Mate Granić: "Nama". Još veća panika nastaje kad se pokušava prikriti stvarna uloga Hrvatske u ratu u Bosni. Inače, stenogrami Franje Tuđmana su nedvosmisleno najdirektniji dokaz agresije Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu i nalaze se u Haškom tribunalu kao dokazni materijal.[1] U toku je proces pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju protiv Slobodana Praljka za rušenje Starog mosta. Sam Praljak je 2004. za Slobodnu Dalmaciju izjavio: "Stari most je bio vojni objekat, a vojni objekat u ratu, bez obzira na njegovu povijesnu i kulturološku vrijednost, može biti srušen."